Raspršivači Sunčeve svjetlosti su moguće rješenje, ali osnovni je problem kako ih držati na okupu, objašnjavaju naši stručnjaci
Borba s globalnim zatopljenjem stalna je tema, čak i u svakodnevnoj komunikaciji u cijelom svijetu. Znanost mora ponuditi odgovor kojim se neće tek dobiti na vremenu, od nje se očekuje rješenje. Otkriveno je da je potrebno preusmjeriti između dva i četiri posto Sunčevih zraka kako bi se Zemlju vratilo na klimatsku razinu prije industrijskog doba.
Udari Sunčeva vjetra
Za usporedbu, asteroid koji je “pomogao” da nestanu dinosauri blokirao je 90 posto Sunčeve svjetlosti. Engleska televizijska kuća BBC nedavno je prikazala dva moguća scenarija umjetnog blokiranja Sunčevih zraka. Da bi se to postiglo na planetu koji treba jednoliko rashladiti u sustavu koji se stalno kreće, takav bi “suncobran” trebalo postaviti između Zemlje i Sunca na udaljenosti od oko milijun kilometara.
Britanski astronom Roger Angel vjeruje da ima rješenje – 16 bilijuna nanorobota teških po gram. Oni bi pomoću leća tankih kao stoti dio debljine vlati ljudske kose odbijali Sunčevu svjetlost. Formirali bi 100.000 km široki oblak čiji bi oblik kontrolirali sateliti, a brinuli bi se i da ne padnu na Zemlju. Britanski astronom poslao bi nanorobote u orbitu pomoću elektromagnetskog topa koji bi koristio Lorentzovu silu kakva se koristi za magnetsku levitaciju kod vlakova Maglev. Hrabro, a koliko je izvedivo, pitali smo dr.sc. Milu Ivandu, voditelja laboratorija za molekularnu fiziku na Institutu Ruđer Bošković.
– Raspršivači Sunčeve svjetlosti su jedno od mogućih rješenja ovog problema. No, mora ih biti ogroman broj u jednom takvom cilindru između Sunca i Zemlje. Osnovni je problem kako ih držati na okupu, jer je vrlo izvjesno da bi se zbog udara Sunčeva vjetra raspršili odnosno izgorjeli pri prolasku kroz atmosferu – kaže dr. Ivanda te dodaje kako, teoretski, modeli pokazuju da bi se tim načinom više smanjila temperatura u najtoplijim područjima oko ekvatora, a manje na višim geografskim širinama. Nekima bi to bilo pogodno, a drugima ne pa treba računati i na političke posljedice takvih zahvata, kaže dr. Ivanda te spominje da nanotehnologija u tu svrhu već pronalazi određenja rješenja koja se eksperimentalno već primjenjuju.
Projekt DesertControl bavi se glinom ojačanom nanočesticama, čime se ostvaruje puno dulje zadržavanje vode u tlu. Tako su kreatori DesertControla postigli da dijelovi egipatske pustinje postanu plodni. Da bi se kultiviralo tlo treba između sedam i 15 godina, a s DesertControlom to traje samo sedam sati. Rezultat je smanjenje temperature za 15 stupnjeva a ugljikova dioksida između 15 i 25 tona po hektaru.
Doc. dr. sc. Davor Horvatić sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta slaže se da je nanotehnologija moguće rješenje, ali u krajnjem slučaju.
Ideja je izvediva i moguića, ali postavlja se pitanje praktičnosti. Štit nam treba postaje li Zemlja spaljena pustinja
– Ideja je izvediva i moguća kao i sve ideje koje se temelje na znanstveno utemeljenim činjenicama i dostupnoj tehnologiji. No, pitanje je praktičnosti. Zašto bismo promijenili način života te se i dalje hranili nezdravo, pušili, pili alkoholna pića i izbjegavali vježbanje ako bismo mogli napraviti čarobnu pilulu koja bi popravila sve što si loše radimo. Navedeno rješenje spada u tu kategoriju. U slučaju da smo promjene pokrenuli u lavinskom smislu i da više nema povratka na staro, odnosno da Zemlja nezaustavljivo postaje spaljena pustinja, onda ne bismo imali drugog izbora nego koristiti takve štitove – kaže Horvatić.
Treba nam supervulkan
Drugo je slično rješenje koje se nudi sumpor. Njegove se čestice zadržavaju godinama pridonoseći gustoći atmosfere i tako odbijajući zrake Sunca. Samo jedan kilogram sumpora mogao bi Zemlju poštedjeti nekoliko stotina kilograma ugljikova dioksida. S druge strane, ima tvrdnji da sumpor jako sudjeluje u uništavanju ozona. A onda opet da biljke bolje uspijevaju na nižim temperaturama i pri bjeličastoj svjetlosti koju bi osigurao sloj sumpora. Jedan supervulkan mogao bi nas riješiti problema.
– Sumporom bi se moglo postići naglo padanje temperatura. Takvo što događalo se već u povijesti, pri čemu su nestajale životinjske i biljne vrste. Očito se o takvim scenarijima više ne razmišlja u domeni znanstvene fantastike. Smanjenje količine CO² ne odvija se dovoljno brzo, niti su takva rješenja savršena, no nešto se mora učiniti. U slučaju sumpora problem bi bio kako kontrolirati temperaturu. Ako ona previše padne, za šest ili sedam stupnjeva, pojedina područja pretvorila bi se u pustinje, a gradovi uz more bili bi potopljeni. I u jednom i u drugom predloženom slučaju treba vidjeti koliki je omjer uložene energije u odnosu na ono što bi se dobilo – kaže dr. Ivanda. Ova godina, ističe dr. Horvatić, donijela je izrazito veliko povećanje temperature u polarnim dijelovima. Puno ekstremnije nego u bilo kojem drugom dijelu svijeta.
– Ako se plinovi zarobljeni u permafrostu počnu jače oslobađati, proći ćemo točku bez povratka. Bolje je mijenjati tehnologiju i način ponašanja nego oslanjati se na neprovjerena skupa tehnološka rješenja. Fuzijski reaktori, električni automobili i kvalitetne baterije su nadohvat ruke. Nadajmo se da ćemo imati lavinski efekt u primjeni tih tehnologija prije nego što nas ova druga lavina baci u borbu za preživljavanje – zaključuje dr. Horvatić.
>>Dan planeta Zemlje: 5 razloga zašto i nije sve tako crno
a vani zima..