Dva su primjera samoljublja iz posljednjih dana bila ilustrativna za
vladajuću politiku od početka 2000. godine, u kojoj je imidž političara
važniji od interesa zemlje. Prvi je Mesićev dolazak na prosvjedni
novinarski skup, čime je htio reći da je on utjelovljenje javnosti,
poštenja, borbe protiv nasilja, kriminala i korupcije u Hrvatskoj, te
oprati ruke od zala u državi kojoj je na čelu.
Drugi je gostovanje Sanadera u Dnevniku plus HTV-a u kojem je rekao
kako mu je predsjednik Bush povjerio da će na idućoj sjednici američki
Senat ratificirati Protokol o pristupu Hrvatske u NATO, samo neka o
tome šuti, te da je američki politički vrh tu ratifikaciju tempirao baš
za dolazak u Ameriku hrvatskog poslanstva s predsjednikom Vlade na
čelu.
To da je američka politika dok tu zemlju trese najveća financijska
kriza u povijesti usredotočena na Hrvatsku i Sanadera onako kako to
samohvalisavi premijer kaže može povjerovati uistinu samo hlebinac. I
jedan i drugi primjer govore kako je i Mesiću i Sanaderu Hrvatska
posljednja briga ako je ne mogu uporabiti za napuhavanje svoga “ja”
koje tako postaje politička suština države.
Pokazalo se da Račan i Budiša, kad su u Splitu 1998. godine sklopili
koalicijski sporazum, nisu imali koncepciju ili program za vođenje
zemlje. Bila je to, kao na stočnom sajmu, trgovina dvaju “ja”, krvnika
i žrtve, u kojoj je Račan iskoristio Budišu da uz pomoć njegove karizme
svoje komunističko vlastohleplje koje ga je bilo dovelo na vrh Partije
ostvari i u demokraciji, u kojoj je došao na čelo izvršne vlasti.
I trgovina u kojoj je Budiša htio iskoristiti Račana ne bi li se
dokopao Pantovčaka, ali mu je račune pomrsio Mesić srušivši tako
zamisao jedne tašte ambicije kojoj je Hrvatska uvijek bila sredstvo a
ne moralna i patriotska obaveza. I Budiša i Račan, i Mesić i Sanader
političari su bez kulture zajedništva, državotvorstva i nepotkupljivoga
domoljublja koje bi za one što hoće voditi zemlju trebalo biti na prvom
mjestu - vrijednost oko koje nema popuštanja, pogodaba, ustupaka,
kompromisa.
Ali za hrvatske je vodeće političare od početka 2000. godine na prvom
mjestu uvijek njihovo “ja”, jače, važnije i veće od Hrvatske, spremno
da je zaniječe i proda u svakoj prilici u kojoj mu je taštini pružena
šansa da se ustoliči ili poistovjeti s nekim europskim, međunarodnim,
svjetskim mitom. Doslovce danomice - kao što su to činili europejski
liberal Budiša i socijaldemokrat Račan - Mesić i Sanader nas uvjeravaju
kako smo mi bez Europe i svijeta ništa, a oni su pak sve jer nas u tu
Europu i u taj svijet žele uvesti.
Tom dogmom, svetom kravom, ideologiziranom “vrijednošću” koja je
vrijednost sama po sebi, nedodirljiva kao što su u komunizmu bili
nedodirljivi “bratstvo i jedinstvo”, “interesi radničke klase”,
“miroljubiva koegzistencija”, “ugled Jugoslavije u svijetu” i tako
dalje - želi se prisiliti građanstvo na poslušnost, na religijsku
odanost ne nacionalnim interesima Hrvatske i njezina građanstva nego
taštinama dvaju vodećih političara.
Njih će pak, zajedno s prethodnicima od 2000. godine naovamo,
vjerodostojna povijest zapamtiti po rasprodaji Hrvatske, po apsolutnoj
pokornosti Haagu, Bruxellesu, Londonu i Washingtonu te po pretvaranju
Lijepe naše u koloniju afričkoga tipa. Koloniju koja ne raspolaže ni
svojim bankama, ni svojom industrijom energenata, ni svojim
telekomunikacijama, ni svojim morem i drugim prirodnim bogatstvima, ni
svojim neovisnim zakonodavstvom. Žrtva je idućeg pokolja u koloniji
brodogradnja, a potom slijedi definitivni pomor Hrvatske - potpuna
liberalizacija u trgovanju nekretninama koju je Sporazumom o
stabilizaciji i pridruživanju Sanader baštinio od Račana. Lijepa naša -
tuđina!
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
