“Open the door! Open the Border!” (otvorite vrata, otvorite granicu) uglas je vikalo nekoliko tisuća ljudi, većinom, Sirijaca koji su ostali zarobljeni na srpsko-mađarskom graničnom prijelazu Horgoš koji je od jučer potpuno zatvoren za prijelaz imigranata. Naime, osim visoko podignutog zida pojačanog bodljikavom žicom, duž granice raspoređeni su mađarski policajci i vojska koji strogo kontroliraju granicu sa Srbijom.
Iako je nakon zatvaranja granica nekoliko stotina imigranata na silu i ilegalno htjelo prijeći granicu nakon uhićenja njih dvjestotinjak ostali su odustali te su se smjestili tik uz bodljikavu žicu. Prizor je uistinu zastrašujući. Ljudi su umorni i iscrpljeni, spavaju gdje stignu, na livadi, na asfaltu, u poljima. Mislili su da su prošli ono najgore tj. “Sredozemnu grobnicu” i da će sada sve biti lakše. Međutim, došli su pred zid koji ne mogu proći. Mnogo je bolesne djece. Niti uši ih nisu mimoišle jer se većina njih ne sjeća kada su se zadnji put okupali. Razgovarajući s tim očajnim ljudima nitko niti ne pomišlja na povratak natrag.
– Gdje i kome ćemo se vratiti? Ja sam samo za gumeni čamac od Turske do grčkog otoka Kos platila četiri tisuće eura – kaže sirijska novinarka 33-godišnja Alisa Abdulrahmah iz Aleppa, koja je prije mjesec i pol dana s mužem i dvoje djece krenula u potragu za i mirnijim životom.
Angela, pošalji nam vlak
Na prvi pogled Alisina odjeća otkriva da je iz bogatije obitelji. – Nisam otišla zbog sebe. Izvještavala sam sa svih ratišta u Siriji. Samo hoću da moja djeca žive u miru i što dalje od ratnog pakla. Moja četverogodišnja Sara već sada ima psihičkih problema. Za svaki malo glasniji tupi zvuk ona misli da je granata te počne trčati i skrivati se – govori Alisa ističući da nije otišla zbog egzistencije jer je iz imućne obitelji. – Moj stan u Aleppu, kao i onaj u Damasku kojeg sam ostavila praznog, svaki je vrijedio preko pola milijuna eura. Još imam i dva dućana u središtu Damaska koje sam iznajmila i svaki mjesec dobivam po tisuću eura najamnine. Moj suprug stomatolog također je imao dobra primanja i nikako ne mogu reći da nam je nedostajalo novca. Otišla sam jer više nisam htjela gledati kako moja djeca dane provode ispod stola skrivajući se od granata i snajperske vatre. Hoću da imaju djetinjstvo i rastu u miru – tužnim glasom, vidljivo iscrpljena noseći svoju jednogodišnju kćer govorila je Alisa pogledom tražeći svoju četverogodišnju Saru koja je trčkarala uz cestu željna igre.
Na samom graničnom prijelazu Horgoš, uz srpske imigrantima pomažu i strani volonteri koji su došli iz čitavog svijeta te im dijele vodu i hranu. Isto tako, Crveni križ Srbije otvorio je nekoliko pokretnih ambulanti. Ahmed koji je hodao više od 120 kilometara kroz Tursku, Grčku, Makedoniju i Srbiju, više niti ne osjeća svoja potpuno izguljena stopala. – Cipele su mi se raspale još prije ulaska u Tursku. Nisam imao novaca da kupim druge jer kriminalci koji su me prebacivali u Tursku pokrali su mi sav novac – govori Ahmed pokazujući nam svoja zavijena stopala.
– Dio sam hodao, dio stopirao, a neki dobri ljudi čak su mi i platili prijevoz autobusom i vlakom. Da sam morao hodati cijeli put vjerujte mi, sad ovdje ne bismo razgovarali – s bolom u glasu govorio je Ahmed pokušavajući rukama pomaknuti svoje noge kako bi ih s asfalta prebacio na mekanu travu. Čim su saznali da dolazim iz Hrvatske svi su me počeli ispitivati kako je u Hrvatskoj i postoji li mogućnost prijelaza iz Hrvatske u zemlje Zapada, jer mnogo srpskih krijumčara ponudilo im je baš tu rutu za obećanu zemlju Njemačku i to za tisuću i pol eura po osobi. 35-godišnji Magid koji dolazi iz grada Hasake pokazuje mi taksistu koji mu nudi odlazak za Njemačku kroz Hrvatsku. I on traži tisuću i pol eura po osobi. – Za sada nismo pristali, jer još uvijek se nadamo da će za dan-dva ipak ponovno otvoriti granice i pustiti nas da prođemo ili da će Angela Merkel po nas poslati autobuse ili vlakove. Ako do toga ne dođe nećemo imati izbora. Morat ćemo kroz Hrvatsku. Povratka nema i moramo naprijed pod svaku cijenu – govori Magid otišavši ipak do taksiste uzeti broj mobitela u slučaju da se granice ne otvore.
Moli Boga da umre
Kako se polako spuštao mrak, tako su se te tisuće ljudi polako spuštale na livadu slažući šatore u kojima će prenoćiti oni najosjetljiviji, bolesni i djeca. – Ovakve sam prizore gledao samo u dokumentarnim filmovima u kojima su pokazivali koncentracijske logore! Ne mogu vjerovati da smo u 21. stoljeću i stojimo pored bodljikave žice – govori Abdulatif iz Homsa pokazujući rukom na gomilu ljudi koja je pristizala.
– Pogledajte! Kamo idu svi ovi ljudi? Najlakše bi bilo da na sve nas sada bace atomsku bombu i skrate nam muke i time bi i sebi olakšali i mogli maknuti žice. Dosta nam je poniženja i ovakav život nema smisla. Vjerujte mi, ja svaki dan molim Boga da umrem jer više nemam snage niti fizički niti psihički podnositi sve ovo – vidno umoran od svega i ogorčen na sve govorio je Abdulatif. Sa spuštanjem mraka mađarska policija i vojska još su se više počeli okupljati na drugoj strani zida kako bi spriječili moguće pokušaje proboja, dok s druge strane ne prestaju pristizati nepregledne kolone imigranata.
>>Autobusi koji voze izbjeglice u Hrvatsku krenuli prema Šidu
>>Ovo su uzroci najnovije seobe naroda
>>'Ako dođe do masivnog priljeva izbjeglica, nećemo primjenjivati regularne mjere na granici'
>> Na Facebooku izbjeglice savjetuju kako izbjeći mine na hrvatsko-srpskoj granici
>>Schengen puca po šavovima, Bruxelles traži rješenje za invaziju izbjeglica
Opet neki izmisljeni intervjui i level 100 patetika. Osim toga, nisu to izbjeglice, nego ilegalci.