Bruxelles se ispraznio; dužnosnici i većina službenika središnjih europskih ustanova, a s njima i novinari i većina diplomata, počeli su ga napuštati protekloga tjedna, da bi se u njega vratili u prvoj polovici rujna.
Praznim glavnim gradom Europske unije, međutim, još odjekuju čestitke koje su si ministri vanjskih poslova EU 27 međusobno upućivali na posljednjemu sastanku Vijeća EU za opće poslove i vanjske odnose pred ljetni odmor; čestitali su si na sretnome ishodu hazarda s Srbijom, u kojoj je na vlast stupila proeuropska vlada te odmah uhitila ratnoga zločinca Radovana Karadžića.
Nakon smrtonosnoga prtljanja i nesnalaženja u devedesetima, EU je napokon dobro odigrao na Balkanu, međusobno se uvjeravaju europski čelnici. No, reakcije nemaloga dijela srbijanske javnosti, koji Karadžićevo uhićenje naziva "veleizdajom", dok čelnik oporbenih radikala Toma Nikolić predsjedniku Borisu Tadiću otvoreno prijeti ubojstvom, a čelnik socijalističkih partnera u vladi Ivica Dačić ograđuje se od uhićenja, govore da europeizacija Srbije nije još ni izdaleka završena priča.
Uostalom, je li rizično ulagivanje Srbiji, u čemu je prednjačio predsjedavajući Vijeća EU Dimitrij Rupel, zaista bilo uspješna europska politika? Jer, ankete su do pred same srbijanske parlamentarne izbore prednost bile davale radikalima. Nije li se tu kao deus ex machina ipak pojavilo FIAT-ovo veliko ulaganje u Zastavu, koje je Srbijancima navijestilo kakvu bi budućnost mogli izgubiti? U hrvatskome se tisku sada, pak, pojavljuju nagađanja da bi se nakon Karadžićeva uhićenja Srbiju moglo nagraditi oblikovanjem "zapadnobalkanskoga paketa" za ulazak u EU, odnosno da bi Hrvatska pričekala Srbiju, pa da zajedno postanu članice.
Čak se navodi da su Britanci i Francuzi, koji su u devedesetima bili najodgovorniji za dopuštanje srpskih koljačkih pohoda, zagovornici takve zamisli. Zaboravlja se, međutim, da je u Francuskoj takvu politiku bio zagovarao ondašnji socijalistički predsjednik i Miloševićev prijatelj François Mitterrand, dok je vanjsku politiku tada vladajućih britanskih konzervativaca stvarao Douglas Hurd, čovjek s poslovnim interesima u Srbiji.
Dolaskom Jacquesa Chiraca na vlast Francuska se od Srbije okrenula Hrvatskoj, a Nicolas Sarkozy, iako potiče Srbiju da se europeizira, ne navješćuje joj nikakve popuste. Blairovi, a sada Brownovi, britanski laburisti također su odavna odustali od balkanskoga paketa, priznavši da je Hrvatska previše uznapredovala. Današnji su konzervativci, pak, za razliku od onih u devedesetima, za EU posve izgubili zanimanje i baš ih briga za tamo neku Srbiju. Ili Hrvatsku.
Činjenica je da u Bruxellesu hvale srbijansku upravnu sposobnost, dok Hrvatsku uporno upozoravaju da mora preobraziti javnu upravu, što ova uporno izbjegava učiniti. No, ni najbolja državna uprava ne može dostići Hrvatsku na putu u EU. Ako uhiti i izruči koljača nad koljačima Ratka Mladića, bez čega ne može naprijed, u najboljemu bi slučaju u listopadu Vijeće EU pozvalo Europsku komisiju da sastavi mišljenje može li Srbija postati kandidat za članstvo, a kandidaturu ne bi dobila prije jeseni 2009.
Da se pristupni pregovori odmah otvore, screening traje godinu dana, a pravi pregovori najmanje još dvije, te još barem godinu ratifikacija Pristupnoga ugovora. U paketu bi Srbija, dakle, mogla u EU ući najranije 2014., s Makedonijom i Crnom Gorom, a manje vjerojatno i s Albanijom i s BiH. Hrvatska će tada već biti među zemljama koje će odlučivati o njihovu članstvu.
