Poseban gost zadarskog kvalifikacijskog turnira juniorske Eurolige bio je Gregor Fučka (51), Slovenac koji je svoju seniorsku karijeru nastupao pod zastavom azzurra. S obzirom da se posljednjih godina bavio radom s mlađim uzrastima (bio je trener u talijanskim U-16 i U-18 selekcijama) pažljivo je pratio nove europske nade.
- Uvijek sam imao trenerskih ambicija. Igrao sam do 40-te godine pa sam kasno krenuo. Odmah sam napravio licenciju u Italiji. Radio sam prvo s mladima, onda sam bio pomoćni u drugoj ligi pa u mlađim reprezentativnim uzrastima. U ovom trenutku sam bez posla ali ga tražim.
Je li mu žao što je igrao tako dugo pa je kasno krenuo u trenerske vode?
- Ne, to nema veze. Ja sam puno naučio od trenera koje sam imao i poslije sam i uz igrače. Još kao igrač razmišljao sam kao trener.
Kako se dogodilo da Gregor Fučka, rođeni Kranjac, igra za Italiju?
- Ja sam Slovenac ali moj otac se rodio u Trstu pa sam dobio državljanstvo na račun njega. Bogdan Tanjević je to iskopao pa sam ja tu mogućnost sa 18 godina iskoristio. Boša je insistirao i ja sam se odlučio ići za njim ali i zbog toga što su u Trstu živjeli i moj stric i moja baka.
Moji Slovenci su mi zamjerili
Jesu li mu njegovi Slovenci to ikad zamjerili?
- Normalno je da jesu. No, tada još nije bilo Slovenije već Jugoslavija za čiju sam juniorsku reprezentaciju trebao igrati no nisam zaigrao. Baš u to vrijeme sam se trebao odlučiti za državljanstvo koje je bilo vezano na to da igram za Italiju. I tako se to sve dogodilo, ja sam zaigrao za Italiju, i više nije bilo nazad.
Samo dvije godine kasnije Slovenija je postala neovisna država i njenoj košarkaškoj reprezentaciji Fučka bi jako dobro došao.
- Nije mi bilo lako igrati protiv Slovenije, zemlje u kojoj sam se rodio. Ja sam u Italiji uvijek bio "zamejski" Slovenac a takvih je u Trstu puno i okolici. Svi su me tako zvali. Mislim da sam s tom odlukom napravio pravi potez za svoju karijeru.
Bio je to i pravi potez za Italiju koja je s Fučkom osvojila najprije europsko srebro (1997.) a potom i europsko zlato (1999.).
- Osvojili smo to s trenerom Tanjevićem koji je jako zaslužan za moju karijeru. On me doveo u Trst i on mi je dao priliku, da sa 18-19 godina odmah igram u prvoj petorci.
Fučka je dvije godine stariji od Dejana Bodiroge s kojim je bio suigrač u tadašnjem Stefanelu.
- On je u Italiju došao poslije mene a s njim je došao i Pino Grdović s kojim smo obojica jako puno radili individualno.
Godina 2001. bila mu je posljednja u dresu reprezentacije, na Eurobasketu u Turskoj.
- Sjećam se da smo kao branitelji naslova izgubili u osmini finala od Hrvatske i to je za nas bio veliki šok. No, uvijek je jako teško obraniti naslov. Na takvim natjecanjima ti se dogodi jedna loša utakmica i ti si vani. Tako nam se dogodilo i na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. kada smo dobili Litavce i u skupini bili prvi ali smo u četvrtfinalu izgubili od Australaca. A imali smo momčad za medalju.
I njemu je, reći će, čudno da Hrvatska nakon 1995. više nikad nije osvojila medalju.
- Da, vrlo čudno jer uvijek ste imali puno talenata, velikih talenata, i čudi me da niste na razini koju sugeriraju karijere vaših košarkaša.
Italija je u Ateni 2004. igrala finale Olimpijskih igara protiv kasnijih pobjednika Argentine no u tom sastavu Fučke više nije bilo premda je sa 33 još uvijek mogao biti koristan.
- Bilo je pokušaja da me nagovore, pokušavao je to i predsjednik Saveza Petrucci, no ja sam im rekao da sam za reprezentaciju odigrao što sam planirao. Tada sam bio igrač Barcelone i rekao sam im da je vrijeme za neke nove igrače i na kraju sam imao pravo jer su napravili rezultat. Olimpijsko srebro je nevjerojatno postignuće.
Premda nije bio draftiran, Gregor je imao priliku zaigrati na NBA parketima.
- Kao igrač Virtusa iz Bologne dobio sam ponudu za četverogodišnji ugovor sa LA Clippersima no ja sam se odlučio ostati. Kasnije je stigla ponuda i od Indiane no nisam se odlučio da idem.
Zašto nije otišao?
- Prva ponuda je bila zanimljiva, trener me htio, no druga nije bila tako jasna.
Neki će reći da je sa svojom građom (215 cm), i vanjskim šutem, mogao biti preteča Nowitzkog?
- Tada nije bilo kao sada, tek je krenula ta moda dovođenja europskih igrača.
Je li mislio da možda nije dovoljno snažan?
- Imao sam probu u Los Angelesu, prošao sam sve njihove testove. Osim toga, s tehnikom se puno toga može nadoknaditi što pokazuju Jokić i Dončić. Imaju tehniku i razumijevanje igre. Dončić je fizički dovoljno snažan.
I Bodiroga se nije odlučio na taj korak.
- Bilo je velikih europskih igrača koji su sjedili na klupi svog NBA kluba poput Navarra. Uvijek je bio taj rizik da se sjedi.
Da li bi jedan Jokić prije 20 godina dobio pravu priliku?
- Mislim da bi. Doduše, tadašnja NBA liga je bila jača nego današnja jer je drugi red igrača bio jači. Kada bi ti igrači došli u Europu oni bi radili razliku. Prvi red je i danas top.
U Fortitudu je imao hrvatske suigrače.
- Igrao sam jednu sezonu sa Stojkom s kojim smo osvojili prvi Fortitudov naslov prvaka Italije. Stojko je bio pojava ispod koša, čuvar reketa. Osim toga, za svoju visinu je bio i brz. U Fortitudu sam igrao i sa Mulaomerovićem ali i Emiliom Kovačićem. U Romi sam pak imao za trenera Jasmina Repešu. Tada sam bio veteran pa me on manje koristio a više Erazema Lorbeka. Nismo osvojili prvenstvo Italije jer je tada najviše ulagala Sienna.
Stvorili su me Pino i Boša
S jednim hrvatskim trenerom jako puno je radio individualno.
- Pino Grdović je jedan od najvažnijih trenera u mojoj karijeri ako ne i najvažniji jer od njega sam naučio puno individualne tehnike. On mi je dao puno znanja što sada kao trener mogu upotrebiti. Kada je došao u Trst d Bodirogom, tada samo radili satima a ljeti bih došao u Zadar gdje smo također puno radili.
Danas je uobičajeno da vrhunski igrač ima i osobnog trenera no tada to baš i nije bio standard.
- Ja sam imao Pina ali i američkog nutricionista Roberta Haasa. Išao sam prema tome da moram ulagati u svoje tijelo da bih duže trajao. NBA igrači to imaju, u Europi još ne svi. Da to nisam radio imao bih puno ozljeda a ja sam imao samo dvije malo veće. A pratio me i doktor Stanislav Peharec koji je riješio neke moje probleme, ponajprije onaj s leđima. Kod Peharca sam išao svaka tri mjeseca da me samo pregleda, da i kaže da li trebam na čemu raditi. Ja još i danas nosim njegove uloške a šaljem mu i svoju djecu. Puno mi je pomogao i Joža Blažić koji je radio kao fizioterapeut u Benettonu.
Tijekom svoje igračke i trenerske karijere, Fučka je postao peterostruki otac.
- Ima blizanke koje studiraju u Americi i igraju odbojku. Imam sina od 17 koji igra košarku. Onda imam kći od 10 godina s drugom ženom koja igra tenis a najmlađa kći ima godinu i pol.
U Zadru je na turniru bio gost od Zdenke Zrilić.
- Dugo se znamo, preko Pina. Važno je imati takve osobe koje se trude organizirati takve stvari. To je za košarkaški grad kao Zadar fundamentalno. Takvi ljudi su svojevrsno blago koje treba pomagati da ne posustanu.
taj nebi moga igrati u Americi zbog prezimena ..