Možete li zamisliti umjetničku dušu u tijelu gladijatora? Nekoga tko je u stanju ujutro stvarati umjetnička djela, a navečer se boriti u ringu.
Ako ne znate nikog takvog onda je vrijeme da upoznate Ivana Rudana (42), kipara i profesora likovne kulture iz Pule.
Nažalost, baš kada su neki o njemu počeli pričati kao o novoj borilačkoj zvijezdi, on se povukao iz ringa. Sa samo 25 godina, u naponu snage.
Zašto je to, tako mlad, učinio netko tko je bio amaterski svjetski prvak u tajlandskom boksu i full-contactu te europski šampion u kikboksu?
- Sa samo 10 godina potrgao sam ligament desnog skočnog zgloba nakon čega sam, kroz cijelu karijeru, doživljavao česta uganuća. Zbog toga sam i prekinuo sportsku karijeru i po tom sam pitanju ostao nedorečen. Cijelu karijeru sam odradio na jednoj nozi i tek 2016. mi je napravljena artrodeza, kirurški zahvat kojim se postiže ukočenje nestabilnog zgloba. Za to su bile potrebne dvije operacije od po tri i pol sata.
Negdje u vrijeme prekida karijere, Rudan je imao ugovor s danas pokojnim Brankom Cikatićem. Da li se i u tom ugovoru krio razlog za prijevremenu borilačku mirovnu?
- Ja tu ipak više krivim samog sebe što sam trpio strašne bolove u gležnju, gutao tablete, a nisam to išao rješavati. No, činjenica jest da sam pet godina trebao nastupati samo za Cikatića i nikog drugog. Pitao sam mnoge da mi taj i takav ugovor razriješe, no nitko nije htio ulaziti u sukob s Cikatićem. Ni ja ne bih sada išao puno kontra njega jer ipak je on bio moj uzor i da nije bilo njega ne bih ja niti krenuo u taj sport.
Zbog tog ugovora Ivan je tri borbe odradio pod drugim imenom.
- Po ugovoru s Brankom ja sam trebao u Japanu odraditi još 11 mečeva, a kako više nisam mogao s njim počeo sam raditi inkognito pod nadimkom Dynamite. U to vrijeme radio sam kao redar u noćnim klubovima, a kada bi se ukazala prilika išao bih se boriti, nažalost poluspreman.
Svojedobno je Rudan sparirao i s najvećim hrvatskim gladijatorom ikad Mirkom Filipovićem.
- Cro Cop je nevjerojatno predan i discipliniran sportaš i on je to u borilačkom svijetu jako dobro naplatio. Bio sam kod njega na jedno desetak sparinga i mogu reći da me je korektno za to plaćao. Nemam što drugo reći.
Radio je i kao tjelohranitelj, a kao takav imao je prilike čuvati slavnog američkog boksačkog promotora Dona Kinga.
- Tada sam surađivao sa zaštitarskom tvrtkom Bilić Erić, a jedan kolega i ja bili smo uz njega 24 sata dnevno.
Kakav je bio njegov doživljaj kralja svih promotora?
- Bez obzira na to što je bilo za očekivati da mu se u Hrvatskoj neće ništa loše dogoditi, osoba s takvim pedigreom mora imati tjelohranitelje. On je brend i da se pojavi bez osobnog čuvara to bi vam bilo kao da idete na veliku svečanost bez kravate. U našem slučaju bilo je važno da ga ovdje u Hrvatskoj poštedimo povlačenja za ruku i sličnih vrsta uznemiravanja. Uostalom, već tada je on bio u priličnim godinama pa je osim supruge i sina uz sebe imao i liječnika.
Rudan je, u međuvremenu, završio studij likovnih umjetnosti.
- Diplomirao sam grafiku, nastavnički odjel, u klasi profesora Šiška i danas živim od toga. Prije svega radim skulpture, ali i slikam i crtam, po potrebi odnosno narudžbi. Moje tri skulpture izložene su u jednom hotelu, a sada za njih radim akrile. Trenutno radim ženski akt, Bogorodicu, malo stiliziranu, a nastavljam raditi seriju vještica jer mi je zadana mitološka tematika. U tom istom hotelu, uz njihove kuhare počeo sam i ja kuhati. Doduše, kao student, ja nikad nisam išao u menzu već sam si sam kuhao u stanu.
Osim od umjetničkih ideja i ruku, Ivan živi i od trenerskog posla.
- Izbornik sam reprezentacije u tajlandskom boksu, za što sam zahvalan nacionalnom savezu u kojem se okupila kvalitetna ekipa ljudi poput Marija Franića i Siniše Andrijaševića, pri čemu nam je pionir borilački sportova Petar Mijić savjetni. Dvoranu imam u sklopu moje kuće, u kojoj djeluje i moj klub. Inače, tajlandski boks je najbrutalniji borilački sport. MMA jest vrhunski sport ali se u njemu borba razrijedi na onu u parteru i na nogama, a kod nas je čisto udaranje. Uostalom, danas gotovo pa i ne postoji klub slobodne borbe bez trenera tajlandskog boksa, a često su to baš Tajlanđani.
Osim klupske dvorane, u njegovoj kući u Verudi Porat je i njegov atelje.
- Tako ne gubim vrijeme na transfere, sve mi je pod istim krovom.
Je li njegova umjetnička duša ikad bila smetnja njegovu sportskom duhu?
- Ne bih rekao. Pa i samuraji su morali poznavati kaligrafiju. Kada sam potpisao ugovor s Japancima, njima je bilo zanimljivo to što sam ja umjetnički nastrojen. Ja sam cijelo vrijeme pokušavao naći vezu između toga, no toliko sam se davao sportu da sam kiksao vezano za umjetnost. No, sada sam se tome posvetio.
Za sebe vjeruje da je perspektivan umjetnik.
- Kad vidim što drugi rade, vjerujem u to. Konj kojeg sam napravio to dokazuje, kritičari su rekli da je to dobro.Inače, konj je najpopularnija animalistička tema što se vidi i kroz povijest umjetnosti. Dakako, treba mi još godina prakse da sve ono što mogu zamisliti u glavi realiziram u skulpturi.
U kojim materijalima Ivan radi svoje skulpture?
- Najčešće u stakloplastici, a to vam je materijal koji se često koristi za brodove i glisere. Mogao bih i u bronci no odljev konja u bronci stajao bi 3-4 tisuće eura jer vi to bez ljevaonice sami ne možete napraviti.
>> Pogledajte kako je Thompson iz ringa pjevao za Hrgovića!
