Njega vodimo kako bi stekao iskustvo. Mlad je i gotovo je sigurno da na prvenstvu neće ubilježiti niti minute. Budućnost je pred njim i zato ga vodimo...
Tim je riječima tadašnji izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Niko Kovač objašnjavao vođenje Olivera Zelenike na Svjetsko prvenstvo u Brazil. Tad je bio Dinamov vratar.
Očekivalo se da će biti dugoročnije rješenje na vratima modrih, ali uslijedile su posudbe u Rudeš i Lokomotivu te ga iz maksimirske šume, čini se, više uopće ne vide. Nije jedini. Zelenika je posljednji u nizu trećih vratara hrvatske reprezentacije čija se karijera nije razvila u željenom smjeru.
Zna da neće braniti
Treći vratar zna da neće braniti. Zamislite samo kakva bi se katastrofa morala dogoditi pa da brani. Dvojica vratara morala bi se ozlijediti. Ili posvađati s izbornikom. Na Euru 1996. godine u Engleskoj treći vratar bio je Tonči Gabrić.
Na sljedećim natjecanjima (1998. i 2002.) niz je nastavio Vladimir Vasilj, koji je uskočio i 2004. godine kada se ozlijedio Stipe Pletikosa. Opet kao treći vratar. “Jedan mandat”, na prvenstvu 2006. godine, kao treći vratar odradio je i Joey Didulica.
Na prvenstvu 2004. bio je drugi vratar. Iza Tomislava Butine. Na Euro 2008. godine Slaven Bilić vodio je Marija Galinovića, a četiri godine poslije Ivana Kelavu. Na Svjetskom prvenstvu u Brazilu u istezanju vratara pomagao je već spomenuti Zelenika, a ove godine u Francuskoj to će činiti Ivan Vargić, koji se već prodao u Lazio, ali ne treba zbog toga biti previše sretan.
Sudbine njegovih prethodnika govore da se neće nabraniti. Nakon prvenstva Kelava je branio za Dinamo, a potom je napravio transfer u Udinese. Talijani su ga prodali u Granadu, a odradio je i posudbe u Carpiju i Spartaku iz Trnave. Sve u svemu očekivalo se više.
Joey Didulica je iz Melbournea došao u Ajax, a potom je prešao u bečku Austriju. Prihvatio je igrati, odnosno sjediti na klupi za Hrvatsku. Za Hrvatsku je nastupio samo četiri puta. U Beču je koljenom u duelu pogodio Axela Lawareea u glavu, slomio mu nos te nanio ozljedu oka i potres mozga.
Taj ih je događaj odveo i na sud, a Rapidovi su navijači pozivali na osvetu i ozbiljno su prijetili hrvatskom vrataru. To mu je najupečatljivija točka karijere. Didulica je potom prešao u Alkmaar, a karijeru je praktično završio potresom mozga kada ga je loptom nokautirao sunarodnjak Jason Čulina.
Nekadašnji Milanov i australski vratar, također hrvatskih korijena, Željko Kalac rekao je da je Didulici odluka da igra za Hrvatsku bila velika pogreška u karijeri.
Njegov prethodnik Vladimir Vasilj nakon Dinama karijeru je nastavio u Zagrebu, Varteksu i Konyasporu, gdje se nije nabranio, a završio ju je u Širokom Brijegu.
Stjecanje iskustva
Za Hrvatsku je upisao dva nastupa, koliko ima i Mario Galinović. Obojica u prijateljskim utakmicama, kao i Didulica, dok Kelava i Zelenika nisu nikad stali na gol reprezentacije.
Iznimka je donekle Točni Gabrić, koji je na Euru ‘96. imao 25 godina i već bio formiran vratar. Branio je u četiri kvalifikacijske i pet prijateljskih utakmica.
Stoga Vargiću (dva nastupa za reprezentaciju u prijateljskim utakmicama), trećem vrataru Hrvatske na Euru, treba poželjeti sreću u nastavku karijere u Laziju. Otišao je uz drugu najveću odštetu za hrvatskog vratara u inozemstvu. Lazio je platio 2,7 milijuna eura. Više je samo Chelsea platio za Mateja Delača, koji je nakon brojnih posudbi stigao tek do Sarajeva.
