Veljača je, godina 2024., u messengeru jednoga jutra nalazim pjesmu “Smrt, kamen i amen (Klopka)”. Ježim se dok je već peti-šesti put slušam. Njezina autora ne poznajem - ili mislim da ga ne poznajem, pošto se predstavlja pseudonimom - ne pojavljuje se u medijima, nema ga na televiziji, njegovih radova nema u diskografskim dućanima, prisutan je na YouTubeu, ali marginalno. Pjesma je vrlo snažna, ali na način krajnje neobičan: u rap formatu ispripovijedana je jedna priča, i u priči cijeli jedan život, i smrt. Onako, po prilici, kako je to nekad, u drukčijem poetičkom kodu, ali u istom ili vrlo bliskom poetskom metru, znalo biti pripovijedano u epskim i lirskim narodnim pjesmama. Ono što slušatelja obuzima i zbunjuje, od čega ga i podilaze srsi, jest dojam da pjesnik/pjevač pripovijeda priču vlastitog života, dojam da to pjeva mrtav čovjek. Pritom, žrtva tog mrtvog čovjeka dio je one tradicije koja se prema slušatelju, njegovim nazorima i pogledima na svijet, izrazito neprijateljski odnosi. Tu žrtvu, naime, prisvojili su, na nju stavili svoju šapu i iz nje crpe svoj moralni kredit, agresivni ljudi, tobožnji vjernici i crkvenjaci, komesari aktualne vlasti, povijesni revizionisti. Pjesma, međutim, ne može biti njihova, niti ju je napisao netko od njih. Od njihovih pjesama možda nas hvata strah, ali nas ne podilaze srsi. Njihove pjesme lažu svojim netalentom, a ova pjesma govori istinu. Njihove pjesme pripovijedaju lažne priče, a ova govori istinu. Ova pjesma govori istinu pjesnikova dara, a pritom pripovijeda priču koja već time biva istinita. Nitko nije toliko darovit da bi u svojoj pjesmi mogao prenositi laži.
Dakle, ja znam da onaj tko se predstavlja mojim neprijateljem, ili tko mene smatra neprijateljem, nikad ne može napisati pjesmu “Smrt, kamen i amen (Klopka)”, niti dobru priču o fratru ubijenom 1945. na Širokom Brijegu
Otvori KEKS Pay
