Uz Veljka Mršića i Antu Nazora, i Vlado Vanjak je trener koji je radio u tri najveća domaća kluba – u Zadru, Ciboni i Splitu. Na njegovu žalost, ta mu je čast pripala obično u trenucima kada su momčadi tih klubova zapadali u određene probleme.
– Sjajan je posao biti trener tih klubova, ali je još bolje ako se nađete u toj ulozi u dobrom trenutku, a kod mene to nije bio slučaj. Postao sam trener Cibone kada je Dražen potpisao za Real, Split me dopao kada su iz kluba otišli posljednji igrači koji su bili prvaci Europe, Perasović i Tabak. Zadar sam preuzeo kada su otišli Rađa i Komazec. Dakle, ja sam uvijek kasnio godinu dana. Da je mene dopala Cibona s Draženom, tko zna kako bi se dalje razvijala moja karijera... Znate kako je s trenerima, oni jesu bitni ali su igrači puno bitniji. Trener poput kapetana privezuje brod, ali igrači odnosno mornari sve drugo obavljaju.
S obzirom na stanje u kojem se našla hrvatska košarka, mnogi upiru prstom u trenere.
Izgubili smo trenere učitelje
– Mi smo izgubili kategoriju trenera učitelja. Imamo trenere prvih momčadi koji traju dok traju. Osim toga, mladima bi sport nekad ispunio cijeli dan, a sada je to samo jedan trening. Da bi napravili igrače, treneri moraju biti vrlo uporni znalci. Najteži je rad na stvaranju igrača i zato to treba platiti. To je dosadan posao jer se traži velik broj ponavljanja što igrači ne vole, a bez toga nema razvoja pa trener treba biti svojevrsni bič Božji. Jer, ako igrače ne tjerate na velik broj ponavljanja, neće biti koristi.
Razloge za loše stanje u košarci neki traže u neambicioznim klubovima koji se pravdaju da su osiromašeni.
– Mi nemamo klubove koji igraju najjača europska natjecanja, a Zadar i Split "vise" u ABA ligi, koja je zapravo liga bivše države u kojoj su ta dva kluba uvijek pripadala gornjem domu. Kad je Cibona 2014. osvojila ABA ligu, imala je najveći potencijal u mladim igračima. U svom pogonu imala je Šarića, Zupca, Žižića, Arapovića, Mazalina, Slavicu... To je niz Bogom danih igrača kojemu je trebalo dodati još dva jaka stranca i ta bi momčad mogla deset godina igrati Euroligu. Nažalost, svi oni razletjeli su se po svijetu kao rakova djeca.
Zadržati nadareno dijete u svom klubu danas je prava umjetnost.
– Kada sam 10 godina bio instruktor Saveza, osvojili smo 20 medalja u mlađim uzrastima. Svake godine imao sam kilometražu od 50 tisuća i nije bilo kluba u kojeg nisam svratio. To moramo raditi i danas, ne smijemo zaspati. Naročito zbog toga što su izazovi te djece danas drukčiji. Nekad je sport bio prioritet u njihovim životima, a danas moramo uložiti dodatni napor da ih privolimo sportu.
Trebaju li hrvatski klubovi igrati regionalnu ligu ili europska natjecanja?
– Bez Europe nema ničega, nema punih dvorana, nema marketinga, televizijskih prava. Da je Cibona ostala u Euroligi, danas bi to bila sasvim druga slika. Pojavili bi se sponzori, Šarić bi ostao još dvije godine u Ciboni, ne bi išao u Tursku. Znate li vi kada je Cibona posljednji put bila među četiri najbolje momčadi u Europi? Bilo je to daleke 1988. u finalu Kupa kupova. Dakle, od toga je prošlo 37 godina. Mi moramo prebaciti košarku na klubove. Savez je nešto drugo i on se treba brinuti o reprezentativnim selekcijama. Dakako, tu se postavlja pitanje zašto smo sa svim selekcijama pali u B diviziju.
Hezonja se potpuno preobrazio
Radi li naš Savez dobro?
– Logistika Saveza funkcionira odlično. No, stručni dio se mora popraviti. Zašto je ukinut Stručni savjet, zašto nema Udruge trenera? Nas trenere nije se uvijek slušalo, ali smo barem bili prisutni..
Logistikom Saveza, koliko čujemo, zadovoljni su i reprezentativci među kojima se krije i Vanjkov laureat.
– Mario Hezonja reprezentaciji daje cijelog sebe potpuno daje reprezentaciji i to je preobrazba od onog igrača kojeg su zanimali samo koševi. Sada on sudjeluje u skoku, asistira, podređen je momčadi. Ima ključnu ulogu u reprezentaciji i svom Realu i njegova pojedinačna kvaliteta puno znači.
Gledajući odluke prethodnih članova ovog žirija, izborom drugoplasiranog naš nas je sugovornik pomalo iznenadio:
– Ante Tomić i danas je jedan od najkvalitetnijih centara Europe, a to što mu se približava četrdeseta očito ništa ne znači. Da sam izbornik, sigurno bih ga zvao u reprezentaciju. Ne znam je li on te pozive odbijao, ali izbornici i Savez trebali su učiniti sve da takav igrač dođe igrati za reprezentaciju. Meni je najgore kada čujem ono "nećemo nikoga moliti da igra za reprezentaciju". Pokojni glavni tajnik Drakšić svakog je dana zvao reprezentativce, znao je da se ti odnosi moraju održavati.
Slijede tri NBA igrača.
– Zubac je tijekom dobrog dijela svoje NBA karijere imao kondicijski trening, trčao je, radio blokove i skakao, a sada ima status igrača na kojeg se računa i u napadu i na kojeg se spuštaju lopte. Da igra u Europi, Šarić bi možda bio i najbolji igrač. Imao je taj peh da se nije afirmirao na NBA parketima u skladu sa svojim potencijalom. Šteta, jer njegova je želja ogromna. Matković je pak za mene iznenađenje. Vrlo je agilan centar s vanjskim šutom koji koristi svaku minutu koju dobije i ima lijepu perspektivu.
Vanjkova petorica
1. Mario Hezonja (Real Madrid) 10
2. Ante Tomić (Joventut) 7
3. Ivica Zubac (LA Clippers) 5
4. Dario Šarić (Denver/Sacramento) 3
5. Karlo Matković (New Orleans) 1
Otvori KEKS Pay
Kad je hrvatska košarka godinama pod kontrolom menadžera koji se preziva Ražnjatović sve je rečeno.