Kakav je osjećaj biti trener na čekanju sljedećeg posla, u kojoj priči uvijek vrijedi ona "dok nekome ne smrkne, drugome ne svane"? O tome smo razgovarali s jednim od naših boljih trenera Slavenom Rimcem, koji je bez angažmana već više od godinu dana. Još otkako je u siječnju 2025. napustio klupu Splita.
– S tim nemam problema. Kada radim, volim raditi, a kada ne radim, volim se trenerski odmarati. Neću sjediti kod kuće i "žderati" se. U vrijeme koje je prethodilo ovoj pauzi bilo je jako puno utakmica, putovanja, neprospavanih noći. Sada sam u sasvim drugom programu i ove sezone ne mislim raditi ništa.
Kakav je pak osjećaj biti smijenjen, dobiti otkaz? Čini se da je u trenerskoj profesiji najveća fluktuacija?
– Svaki je otkaz specifičan. Ne volim kada se trenera proziva jedinim krivcem. Inače, što više smjena doživiš, to ti sljedeća lakše padne. Ne treba to uzimati previše k srcu. Rezultat se katkad poklopi, katkad ne. Katkada tvoj igrač promaši važan šut, katkad sudac nešto loše odsvira... No gdje god sam radio, vjerujem da je nešto ostalo iza mene.
Za Rikija smo često znali čuti da je jedan od kvalitetnijih ljudi koje možete sresti u hrvatskoj košarci. No je li kao takav ponekad i preblag prema svojim igračima?
– To vam je kao u firmi. Svaki rukovoditelj ima svoj način odnosa prema ljudima koje vodi. Teško je voditi ljude a da nisi sto posto svoj. Kad već spominjete taj blagi odnos prema igračima, imam neki svoj stil i sa svima sam otvoren i kada igraju i kada ne igraju, kada je nešto dobro, ali i loše. Prije početka sezone igraču obično kažem da želim izgraditi takav odnos da se, kada se sretnemo na ulici, poželimo zagrliti. Bez obzira na otkaze, a neke sam dobivao od ljudi koji ne znaju dovoljno košarku, mislim da su mi se događale i dobre stvari. Na ovom divljem području bivše SFRJ cijenjeni su treneri koji lupe šakom o stol, okrive druge, a ja nisam taj tip. Imam svoj stil i mislim da mi je taj način donio jako puno i ne vidim da ga trebam mijenjati.
Slaven je dvaput u karijeri napravio neuobičajen potez, a to je da je s mjesta glavnog trenera odlazio u drugu klub na mjesto pomoćnika. Iz Cibone je otišao za asistenta u Cedeviti, a iz Cedevita Olimpije za asistenta u Bayernu.
– Kod nas kao da vrijedi ona jednom glavni, uvijek glavni trener. No u Americi je to najnormalnija stvar da si glavni pa neko vrijeme pomoćni, pa se opet priča zavrti. Bio sam pomoćni istinskim znalcima, Zdovcu i Trinchieriju, a na početku i Spahiji. Po meni, ako je projekt zanimljiv, ako vidim da ima smisla, jednako je zanimljivo raditi i kao pomoćni i kao glavni trener.
Kružila je priča da je Jurica Golemac, trener Dubaija, nudio da mu bude pomoćnik. Riječ je treneru koji je njemu bio pomoćnik kada je Cibona osvojila ABA ligu.
– Razgovarali jesmo, ali sam na kraju odlučio da ću ovu sezonu predahnuti pa tu priču nikad nismo razvili do kraja.
Je li zajedničko osvajanje ABA lige s Cibonom bio najemotivniji trenutak njegove trenerske karijere?
– Svaka je pobjeda draga na svoj način, a što je suparnik jači, to vam je pobjeda draža. A to je bio najozbiljniji trofej osvojen pored super jakih suparnika. Mi smo na taj Final Four stigli kao nominalno sedma momčad lige, ali nakon nekih pobjeda koje su nas emocionalno jako podigle. Nisam tip koji će stalno razmišljati o tome kako sam to osvojio. Otkako sam bio kadet Cibone, borio sam se za visoke ciljeve i na tom putu bilo je lijepih uspjeha.
Je li mu teško palo kada je Cibona po izborenoj Euroligi te godine od nje i odustala?
– Ne volim gledati unazad. To se dogodilo, trebalo je to prihvatiti i tražiti sreću dalje. Svima koji su bili uključeni u to, vjerojatno je teško palo. Cibona je i tada bila u problemima, a nadam se da je ovo sezona preokreta, da će dubioze ostati iza kluba i da je sada u tijeku uzlazna putanja.
Spomenuti naslov prvaka ABA lige Rimac je osvojio sa Šarićem u sastavu. Je li mu žao kada vidi što se recentno događa sa Šarićem, koji u NBA ligi uopće ne igra?
– Svatko je kreator svoje sreće. Čim netko provede 10 godina u NBA ligi, ne može se reći da je imao lošu karijeru. A je li mogao imati veću ulogu s obzirom na razumijevanje igre, nesebičnost i imaginaciju, mogao je. Da smo u to vrijeme kada su bili juniori pitali 100 najvećih skauta tko će imati bolju karijeru, Šarić ili Jokić, svi bi rekli Šarić, no on je ipak napravio neke korake koji se nisu dobro uklopili u ono u što se trebao razviti. Dario nije odmah otišao u NBA, već je čekao dvije godine u Euroligi, a kao mlađi i nezreo mogao je mogao više pozornosti posvetiti sebi.
Rimčev laureat upravo se isticao po tome – po neprestanom i upornom radu na sebi.
– Ivica Zubac je vrlo talentiran igrač, ne u smislu tehničkih sposobnosti, već u kontekstu inteligencije jer je vrlo prilagodljiv. Kada smo ga u Ciboni povukli u seniore jer Žižić prvu utakmicu finala s Cedevitom nije mogao igrati, tu sam shvatio da je to igrač kojemu nove stvari idu od ruke. Nekome moraš pet puta pokazati, a njemu je bilo dovoljno jednom i odmah bi shvatio.
Drugorangirani je Mario Hezonja.
– Imao je dobru godinu u Realu, a u reprezentaciji je bio dominantan. Po meni je on NBA igrač i kvalitetniji je od mnogih koji tamo igraju. Možda je prerano otišao pa je stekao pogrešno mišljenje o sebi, a i drugi o njemu. Vjerujem da bi mu na NBA parketima bilo lakše i on je sigurno imao opcija da se vrati, ali očito ne i u ulozi kakvu je htio. Očito nije htio riskirati pa je za Real potpisao višegodišnji ugovor.
U Rimčevu izboru uslijedila su tri centra.
– Bilan i Tomić igraju sjajne sezone i dominantni su u dvije od tri najjače nacionalne lige. Tomić u jačoj, španjolskoj ligi, a Bilan s većom minutažom. Žižić dobro igra u Bešiktašu, a prošle sezone dobro je igrao u Euroligi kao igrač Virtusa.
I Slavenov sin Niko krenuo je očevim stopama. Niko je iz premijerligaša Dubrave otišao u prvoligaša Goricu kako bi što više igrao.
– Meni je drago da se odlučio na taj potez. Danas je mlađima problem to što im je mogućnost uspoređivanja dostupnija nego nama i čim vide nekog svojih godina da je nešto napravio, mladi igrač kreće se poistovjećivati pa nastanu frustracije. Svi žele doći do nečega u isto vrijeme, a to je nemoguće jer svatko je na svom putu. Svatko drukčije sazrijeva, i tjelesno i mentalno. Osim toga, neki talentirani mladi igrači, njihovi agenti i roditelji, traže bezuvjetnu podršku, a mi koji smo imali neku dobru igračku karijeru znamo da smo prije svega sve sami morali zaslužiti.
Otvori KEKS Pay
Brajdić je ispunil dnevnu kvotu, ubacio je riječ jugovnoslavija u naslov. Sad bu dobil keksić od gazde.