Bijelo Polje grad je na sjeveroistoku Crne Gore, prema posljednjem popisu stanovništva, iz 2023. godine, ima gotovo 38 tisuća stanovnika. Najpoznatije sportske ličnosti Bijelog Polja dvojica su nekadašnjih NBA košarkaša, Predrag Drobnjak i Nikola Peković, dok je najznačajniji nogometaš rođen u ovom gradu 42-godišnji Radomir Đalović, nekadašnji reprezentativac Crne Gore s 26 nastupa.
Istodobno, Radomir Đalović mogao bi proslaviti Bijelo Polje i kao nogometni trener – osvoji li u nedjelju naslov prvaka Hrvatske s Rijekom.
Prijatelj Mate Parlova
U Bijelom Polju žive Radomirova majka Miroslavka i mlađi brat Šćepan, dok najstariji brat, 50-godišnji Vuka, živi u Podgorici. No na početku ove priče u Bijelom Polju ipak pronalazimo Stojana Ivezića, nadimkom Njanjo, vitalnog 76-godišnjaka, umirovljenog trenera koji je u počecima karijere vodio Radomira Đalovića.
– Nekada sam bio profesor tjelesnog i bio sam veliki prijatelj pokojnog Mate Parlova. On je, kada je već bio osvajač olimpijskih medalja, dolazio kod mene u Bijelo Polje. Ja sam dolazio k njemu u Pulu, bio sam mu na svadbi u Opatiji. Upoznali smo se u Beogradu, gdje sam studirao, a Mate – tada član boksačke reprezentacije – volio je u uvodnom dijelu treninga igrati nogomet. A ja sam tada bio drugoligaški nogometaš Jedinstva iz Bijelog Polja. Parlov je prije utakmice znao reći: "Njanjo sa mnom u momčadi, a ostali izaberite se kako god želite" – kazao nam je Ivezić.
GALERIJA Hoće li se povijest ponoviti? Pogledajte kako je Rijeka spektakularno proslavila povijesni naslov
Potom se okrenuo svom nekadašnjem učeniku.
– Radomira poznajem još otkad je u Jedinstvu iz Bijelog Polja bio u "pjetlićima", kod moga kolege Čarapića. Tada sam bio trener prve momčadi, a nakon što sam je napustio, preuzeo sam pionire, '82. godište. U prvoj sezoni osvojili smo Kup Crne Gore, pokraj mnogo većih klubova, Budućnosti, Sutjeske... A za nas su igrali dječaci iz jedne ulice. Potom smo u polufinalu Kupa Jugoslavije igrali s Crvenom zvezdom, kada je sudac iz Užica na sve načine pomagao Zvezdi te im pomogao da nas pobijede 3:2. Đalović je igrao tu utakmicu. Potom je bio u pionirskoj reprezentaciji Crne Gore, s kojom je 1996. bio pobjednik turnira republika i pokrajina u Jagodini – kaže Ivezić i nastavlja:
– Radomira sam u pionirima Jedinstva vodio dvije godine, sve do njegova odlaska u Crvenu zvezdu. Takvoga igrača nikada nisam imao, toliko radišnog i upornog da sam oduvijek znao da će u životu sigurno uspjeti. Radomirov pokojni otac Vešo, inače moj prijatelj, stalno je bio uz sina, dovozio ga na utakmice, treninge, puno u njega ulagao. A njegov mlađi brat Šćepan bio je izuzetno talentiran nogometaš, talentiraniji od Rade, ali nije imao takvu upornost kao Rade.
Je li Radomir bolji trener nego što je bio igrač?
– Na obje funkcije on je veliki, veliki radnik, do srži je uvijek davao sve od sebe. I usto je emotivac, onaj koji situacije iz svoga posla vrlo snažno proživljava. Znao sam da će on kao trener sigurno biti uspješan, ali ne tako brzo, s obzirom na to da je Rijeka ostala bez ključnih igrača kada je on došao za trenera. Pa onda još i u polusezoni. Inače, ja sam od malih nogu bio navijač Hajduka, ali sada svim srcem želim da Rijeka s Đalovićem postane prvak Hrvatske – dodao je Ivezić.
Javio nam se i Šćepan Đalović, Radomirov brat rođen 1987. godine. Šćepan je u Bijelom Polju vlasnik sportskog caffea i voditelj nogometne škole za dječake. Pitali smo ga ide li na utakmicu Rijeka – Slaven Belupo.
– Ne, ostajem ovdje, a u Rijeku će na utakmicu naš stariji brat Vuka, vojni kapetan u mirovini. Kakvo je raspoloženje u obitelji? Svi osjećamo velik adrenalin, nadamo se da će sve ispasti dobro za nas: da jedan čovjek iz Crne Gore na klupi Rijeke, uz Dinamo i Hajduk, postane prvak Hrvatske. I to bez puno igrača koji su bili u prošloj sezoni, i s puno manjim budžetom – kaže Šćepan.
Spava na stadionu
Je li vas malo strah odlučujuće utakmice?
– Malo jest, priznajem, sve se rješava u posljednjem kolu. Volio bih, i zbog Rijeke, i zbog moga brata – koji, kako se kaže, spava na stadionu – da ostvare taj uspjeh. Ali ako želiš osvojiti, onda moraš imati snage pobijediti i u toj utakmici. Realno, kada pogledate kako se sezona razvijala, Rijeka je najviše zaslužila titulu: u prvom dijelu bila je bez poraza, pokraj Dinama s toliko novca, toliko trenera. Pa treneri su u Dinamu i Hajduku plaćeni deset puta više nego u Rijeci. I Dinamo sada, kako čujem, premira igrače Slaven Belupa za utakmicu s Rijekom. Dinamo ima najjaču momčad, s Petkovićem, Baturinom..., a moj brat ostao je bez niza izvrsnih igrača i praktično ni iz čega napravio je rezultat. Ne samo da može postati prvak nego i osvojiti kup. Brat je optimist, vječni pozitivac i eto – nada se da će Čop proraditi i donijeti mu titulu.
Je li istina da ste bili veći talent od Radomira?
– Tako kažu. Ali ja sam već s 21 godinom bio na operaciji ligamenata koljena, pa iako sam bio jedan od najvećih talenata u ovoj regiji, psihički nisam bio spreman vratiti se. Rano sam završio karijeru.
Kako vaša majka proživljava bratove stresove na klupi?
– Majka Miroslavka ima sedamdeset godina i baš teško sve to proživljava. Naša je obitelj sva bila posvećena nogometu, osobito dok je otac bio živ, on je sve to "gurao". Moj brat Radomir s 12 i pol godina otišao je od kuće u Beograd, a poslije, u teška vremena, potpisao je za NK Zagreb.
Navijaju li Bjelopoljci za Rijeku i Radomira?
– Ma cijelo Bijelo Polje navija za Rijeku. Kad izađem u grad, baš me iznenadi koliko ljudi prate Rijeku i hrvatsku ligu. Nadam se da ćemo u nedjelju svi ovdje proslaviti titulu prvaka, a brata onda očekujem u Bijelom Polju nakon finala kupa, s medaljama – zaključio je Šćepan Đalović.
Otvori KEKS Pay
đaloviću, ljudi će te pamtiti po tome da si 30 kola ko divlji skakao uz aut liniju na svaku sučevu odluku. očekujem da za za dnju tekmu skače s tobom cijela klupa