Skroman kao i obično, Marko Bijač (25) nakon što je proglašen najboljim hrvatskim vaterpolistom u 29. anketi Večernjeg lista svima je zahvalio. Sikiričin Vaterpolist njegov je čak sedmi trofej ove sezone (još pet s Jugom te olimpijsko srebro s reprezentacijom).
Ljubiteljima je vaterpola zasigurno ostalo u sjećanju kad je u polufinalu Lige prvaka protiv Pro Recca obranio peterce Suknu i Filipoviću, ovome drugome glavom?
Bio sam mršav i stao na gol
- U tom trenutku ne razmišljate o tome koliko je to važno, koliko je veliki rezultat na kocki. No, valja istaknuti da smo se mi za budimpeštanski Final Six jako temeljito pripremili. Na kraju smo nagrađeni velikom pobjedom protiv Pro Recca. Nije lako braniti peterce, radi se o djeliću sekunde, ali na kraju nam je pripalo ono što smo i zaslužili - kaže Bijač na početku pobjedničkog razgovora.
Naslijedili ste Vićana (u Jugu) i Pavića (u reprezentaciji). Kako biste njih dvojicu usporedili?
- Ma, to su dvije legende kako hrvatskog tako i svjetskog vaterpola. Dominirali su posljednjih 10-15 godina, ostavili neizbrisiv trag. Ja sam najprije puno naučio od Frane u Jugu, a potom i od Josipa u reprezentaciji. Oni su vrhunski igrači, ali i još bolji ljudi. Uvijek su nama mlađima bili na raspolaganju i zato im i ovim putem želim reći - hvala.
Kako ste uopće postali vratar? Tata Maro bio je branič?
- Bio sam visok i mršav, nisam se fizički mogao nositi s ostalima i moje postavljanje na vrata bio je nekakav logičan slijed.
Tko vas je prvi stavio da branite?
- To je bilo u kadetima a trener je bio Željko Milić.
Djevojka studira u Zagrebu
Ali vaterpolom vas je zarazio otac? S 201 centimetrom visine mogli ste biti i košarkaš?
- Da, otac me zarazio vaterpolom. Još kao mali išao sam na njegove utakmice, vodila me baka Anka. Onda bismo usput na povratku kući vježbali matematiku. Ona bi me pitala koliko je bio rezultat, kolika je razlika, koliki ukupan zbroj pogodaka i slične stvari. Tako sam ja i prije škole ovladao osnovnim matematičkim operacijama.
Koja vam je najslađa pobjeda a koji najgori poraz?
- Bilo je velikih pobjeda, teško je izdvojiti jednu. No, pobjeda koju sam svakako najviše želio bila je ona protiv Crne Gore u polufinalu OI u Riju. Ona nam je donosila finale, osiguravala medalju. A porazi? Teško sam doživio onaj protiv Crvene zvezde u finalu Kupa prvaka 2013., a ove godine svakako mi je najteže pao poraz od Srba u finalu OI.
Nakon ovako sjajnih obrana i uspjeha, zasigurno će biti i ponuda iz inozemstva. Hoćete li ostati u Jugu ili ćete otići van?
- Još ovu i sljedeću sezonu svakako ostajem u Jugu jer imam ugovor. A poslije... Ne znam što će se dogoditi, ali Jug ostaje moj prvi izbor.
Kažu da osim lopti dobro lovite i ribe?
- Volim ribolov, volio sam to još kao klinac. To mi je sad dobar način borbe protiv stresa, neka vrsta ispušnog ventila. I Perrone ima sličnu zanimaciju, pa sad idemo zajedno u podvodni ribolov. Ono, maknemo se malo od rutine treninga i utakmica. Odličan način za opuštanje.
Što vam je bio najveći ulov?
- Bio je to zubatac od šest-sedam kilograma. Obitelji sam omogućio pravu gozbu.
Nešto i studirate?
- Studiram na Aspiri u Splitu. Da, kao i Blanka Vlašić. Na drugoj sam godini sportskog menadžmenta.
Imate li još neki hobi, kako koristite slobodno vrijeme?
- Slobodno vrijeme koristim za druženje s prijateljima. Odem na more kad god mogu, to me ulovilo još u Korčuli gdje sam provodio ljeta kod bake po majci.
Zbog djevojke Zrinke Kordić često ste u Zagrebu?
- Ona je iz Dubrovnika, tu se družimo, ali kad ona nije u mogućnosti doći dolje, skoknem i ja do Zagreba. Zrinka je zadnja godina na Filozofskom fakultetu, uskoro se vraća u Dubrovnik, pa ćemo biti više skupa.
