Uzmemo li u obzir njegov status u očima premijera, Vladina odluka da financira izgradnju Nacionalnog centra za vodene sportove jedan je od najvećih uspjeha Perice Bukića u njegovoj postigračkoj karijeri. Upravo smo se zato i našli u popularnom okupljalištu vaterpolista i plivača, u kafiću "Žabac", gdje smo ga zatekli u društvu predsjednika Vlade, koji je pak dovezao sina na vaterpolski trening.
Nakon što smo se izdvojili iz društva u kojem su još bili i glavni tajnik HVS-a Ivan Milaković te glumac i redatelj Dejan Aćimović, vaterpolska legenda iza koje je 40 osvojenih odličja (što reprezentativnih, što klupskih) ovako je započela naš razgovor:
– Ja sam još kao igrač imao tu strast da si postavljam ciljeve i ostvarujem ih. Kada sam nakon igračke karijere postao sportski dužnosnik, nastavio sam s takvim pristupom i jedna od mojih najvećih želja bila je pokušati pomoći da imamo što kvalitetniju sportsku infrastrukturu. Nije to isprva bilo definirano kao projekt Nacionalnog centra za vodene sportove, nego sam to pokušavao činiti kroz projekte različitih gradova. Na koncu se to dogodilo na najbolji mogući način – postalo je to Vladin projekt, što je sigurno najkvalitetnije rješenje jer ćemo dobiti centar u kojem će se naše reprezentativne selekcije moći pripremati, ali i u kojem će se moći igrati najvažnije reprezentativne i klupske utakmice, a moći ćemo biti i domaćini najvećih vaterpolskih i plivačkih natjecanja. A centar će otvoriti mogućnosti i za iskorak u skokovima u vodu i sinkroniziranom plivanju.
Uspjesi vaterpola obvezuju
A tu se izvršni dopredsjednik HVS-a vratio na ključnu osobu za realizaciju ove ideje.
– Mene zaista fascinira koliko naš premijer prati uspjehe naših sportaša. Pa on već rano ujutro zna kako je tko od naših NBA igrača te noći odigrao. Pozorno prati sve naše reprezentacije, ali i naše najbolje sportaše u pojedinačnim sportovima, i za Hrvatsku je sjajno da imamo takvog predsjednika Vlade.
Da se mi ne lažemo, neće doći do izgradnje tog centra zbog sinkroniziranog plivanja niti skokova u vodu, pa čak niti zbog plivanja, nego ponajprije zbog vaterpola.
– Premijer je rekao da su uspjesi vaterpola ti koji obvezuju Vladu da stane iza projekta jednog takvog kompleksa. Uostalom, vaterpolo je u posljednjih 20 godina Hrvatskoj donio svih šest zlatnih medalja u ekipnim sportovima, a posljednje ekipno zlato koje nije bilo vaterpolsko bilo je olimpijsko zlato rukometaša iz 2004. Taj kontinuitet uspjeha ostavio je traga, a ja bih rekao da je inicijalna bila 2024. godina u kojoj je Hrvatska igrala u sva tri finala velikih natjecanja i u kojoj smo osvojili europsko srebro, svjetsko zlato pa olimpijsko srebro. Prije toga smo imali i ono grandiozno europsko zlato u splitskoj Spaladium areni, pred 12 – 13 tisuća ljudi. I to su, uz prijašnje uspjehe, glavni razlozi. Velika stvar su i tri ovogodišnja ljetna zlata naših mladih selekcija, naslovi kadetskih i juniorskih svjetskih prvaka i naslov mlađeseniorskih prvaka Europe, a taj kompleks bit će namijenjen toj mladeži, koja će ga koristiti veći dio svoje karijere.
Zašto je taj centar toliko važan za vaterpolo, Bukić će objasniti ovako:
– Veliki su problemi s terminima na bazenima u Hrvatskoj. A da ne govorim da je ljeti na moru gotovo nemoguće organizirati pripreme jer su svi hoteli preskupi za naše mogućnosti. A ovo će biti stvarno jedan ozbiljan sportski kamp u kojem će se pripremati sve naše selekcije. Na ovom potezu imamo još dva bazena na Mladosti, tako da ćemo na udaljenosti od 400 metara imati četiri olimpijska bazena.
Koliko znamo, i sam premijer Plenković u mladosti je, osim košarke, igrao i vaterpolo.
– On se time ponosi i već dugo je dio naše obitelji na svim velikim natjecanjima. Kada smo 2017. u Budimpešti postali svjetski prvaci, on je našim igračima dijelio zlatne medalje. Tada je on pobliže upoznao i Rudića, Tucka, Drnasina, Slobodu... Od tada je često bio s nama, pa tako i za vrijeme ova dva Prvenstva Europe koja smo 2022. i 2024. organizirali u Hrvatskoj. On je uvidio da smo mi zdrava sredina, i to je također jedan od razloga potpore koju daje vaterpolskom sportu, ne samo kroz prizmu Centra vodenih sportova. On na neki način živi s našim problemima.
Dojma smo da će nakon ove odluke Vlade biti ljubomornih, prije svih tenisača i rukometaša, koji također žude za svojim nacionalnim centrom. A bogme i među borilačkim sportovima, među kojima tekvondaši, džudaši i karataši redovito osvajaju medalje na najvećim natjecanjima.
– Ja mislim da svaki sport ima svoju vrijednost i svoje mjesto, i u nekoj dinamici svi ti sportovi trebaju dobiti svoje mjesto pod suncem. Mi nismo jedan drugome konkurencija. Među nama, predstavnicima pet ekipnih sportova, pokušavam razviti zajedništvo i proširiti to na pojedinačne sportove. Platforma ekipnih sportova temelji se na tome što imamo iste probleme, no važno je brinuti i o bazičnim sportovima kao što su plivanje, atletika i gimnastika, jer oni su u temeljima svima nama ekipnim sportovima. Primjerice, moj sin je prvo trenirao gimnastiku pa džudo i tek nakon toga je došao na vaterpolo.
Kad je već tako, naša ozbiljna primjedba jest da atletike i gimnastike nema u novom Vijeću HOO-a.
– Oni trebaju imati svoje mjesto u Vijeću i mislim da će to u nekoj bliskoj budućnosti ispraviti. A bit će prilike kada se bude radila kategorizacija sportova i kada će trebati obratiti pozornost na bazične sportove, ali i one koji nam donose velike uspjehe. S nas pet ekipnih sportova nema tu puno više od 20 sportova. Nije cilj zanemariti ostale, ali je cilj pomoći onima koji imaju najveći broj natjecatelja i ostvaruju najveće uspjehe.
Kad smo već kod Hrvatskog olimpijskog odbora, nije li novi predsjednik Josip Varvodić bio upravo Bukićev prijedlog?
– On je bio prijedlog vodenih sportova. Kad smo pričali s njim, on je kazao da je spreman uhvatiti se posla. Uspješan je u svojoj profesiji i angažiran u sportu kao najviše pozicionirani Hrvat dosad u European Aquaticsu, u kojem obnaša dužnost prvog potpredsjednika, a i član je biroa World Aquaticsa. Ja s njim intenzivno surađujem već četiri godine, i velika je bila njegova uloga u dobivanju domaćinstva Prvenstva Europe u vaterpolu 2022. i 2024. godine. Naravno da uvijek postoji skepsa kada dođe netko novi, no ja vjerujem da on uz pojačani angažman Vijeća HOO-a može napraviti puno. I ja vjerujem da će se u roku od godine do godine i pol vidjeti neki ozbiljniji pomaci.
Prije nego što se Varvodićevo ime pojavilo kao ideja, u opticaju za predsjednika HOO-a bilo je Bukićevo ime. Baš kao i nedavno u kontekstu potrage za novim glavnim tajnikom HOO-a.
– Nije to ništa čudno. Ja već 20 godina vodim rezultatski najuspješniji nacionalni savez ekipnih sportova, a imam i ozbiljan igrački pedigre. Sama činjenica da sam kao igrač i prvi operativac bio 14 puta prvi u Europi ili u svijetu čini logičnim to što me se spominje u tim križaljkama.
Unatoč tome, zahvalio se na obje potencijalne kandidature.
– Ja sam jasno rekao da ne želim ići iz vaterpola, a to su funkcije koje nisu kompatibilne. S druge strane, sam sam sebe prije četiri godine "razvlastio" od operativnih funkcija. Čovjek dođe u neke godine kada nema istu energiju kao u 40-im. Još 2010. maknuo sam se s mjesta predsjednika Saveza pa sam 2022. Rudiću prepustio mjesto predsjednika Stručnog savjeta, a u siječnju 2023. sam Ivanu Milakoviću prepustio operativu. Sada sam izvršni dopredsjednik koji koordinira rad Upravnog odbora i stručnih službi. Nas je u Savezu malo, ima nas osam zaposlenih, a imamo oko 50 trenera, što na plaći, a što na honoraru. Među stalno zaposlenima su i Milivoj Bebić, koji je koordinator svih mlađih selekcija, Neven Kovačević koji je zadužen za selekcije od 11 do 15 godina i njihove kampove, dok Emil Nikolić radi sa selekcijama od 15 do 20 godina. Jako smo kvalitetno posloženi, s točno preciziranom ulogom svakog od nas, te su ključni ljudi hrvatskog vaterpola bili protiv opcije mojeg eventualnog odlaska iz vaterpola kada se moje ime počelo vezati uz HOO. Vrlo brzo sam tu opciju i otklonio te zahvalio ljudima koji su me predlagali.
Zar s pozicije predsjednika ili glavnog tajnika HOO-a ne bi mogao još više utjecati na dobrobit svog sporta?
– Teško. Uostalom, pojavile bi se odmah priče u stilu "opet vaterpolo", "opet ekipni sportovi", "evo ga HDZ". Treba izbjegavati takve situacije i konstrukcije. Moja je procjena da bismo imali koliko koristi toliko i štete. Nije cilj zaoštravati odnose, i u tom smislu moja je podrška išla u korist Josipa Varvodića. I dobro je što je ovog časa vršitelj dužnosti glavnog tajnika Milan Pavelić, čovjek iz pojedinačnog sporta, iz hrvanja. Da ne bi netko rekao "došli ekipni sportovi i preuzeli sve pod svoje".
Ali ekipni sportovi jesu se organizirali oko smjene dosadašnje garniture ljudi u HOO-u. Zacijelo radi poboljšanja vlastitog materijalnog statusa. Jer, koliko god se govorilo o povećanom ulaganju u sport, rijetko se spominje i ogromno povećanje troškova sporta.
– To je jedan od najvećih problema s kojima se suočavamo. Prihodi se povećavaju, ali je puno veće povećanje rashodovne strane. Troškovi putovanja, smještaja, plaće trenera, igrača... to je u posljednjih pet godina otišlo možda i za 400 posto. Vi više nemate hotel kojem ćete platiti naknadno, za mjesec dana, nego ako nisi platio prije, ne možeš ni ući u hotel. Gradovi jesu povećali davanja klubovima, država je značajno povećala financiranje, no troškovi su otišli više nego dvostruko u odnosu na povećanja prihoda. I tu smo u raskoraku, i zato nikad nije bilo teže u klupskom sportu. A u temeljima svih naših uspjeha su klubovi, i to je naš središnji zadatak u vaterpolu, ali i u ostalim ekipnim sportovima. I zato bi i odgovornost lokalnih zajednica u tom smislu trebala biti veća.
Bi li se Hrvatska trebala opredijeliti za manji broj sportova i njih intenzivnije financirati?
– To je već politička odluka. Klupski sport trebao bi biti lokalnog karaktera. Gradovi bi trebali definirati što žele imati. Zamisao je da država pomogne u financiranju natjecanja, troškova putovanja, smještaja, sudačkih taksi i sličnog, a da lokalna zajednica brine o plaćama trenera i igrača koji su profesionalci. Lokalne zajednice još uvijek ne prepoznaju u potpunosti važnost i potrebe sporta. Svi jesu za sport deklarativno, ali je potreban njihov puno veći angažman nego prije.
Koliko je danas teško naći sponzora za nacionalni savez izvan kruga državnih tvrtki?
– To je jako teško. Ne postoje mehanizmi po kojima bi sponzor imao interes ulagati. Mi smo premalo tržište pa se sponzorstva događaju uglavnom na razini državnih tvrtki ili nekog osobnog poznanstva. Sam tržišni interes je realno slab. Ono što nas muči jest to da mi nemamo prihode od televizijskih prava, prodaje rekvizita, transfera igrača... od nečega na čemu živi sportski Zapad. A sport ima veliku vrijednost, veću nego ikad. Jer svaki uspjeh reprezentacije, pa i kluba, dovede na stotine djece na bazen ili rukometni i, naravno, nogometni teren, i on izravno utječe na broj djece koja će se baviti sportom.
Predsjednici saveza i mecene
Premalo je u hrvatskom sportu ljudi poput Predraga Slobode ili Mladena Drnasina, bivšeg i aktualnog predsjednika HVS-a, koji su u sport ulagali vlastiti novac.
– Doista. Sloboda je to činio dok je bio u Primorju, a Drnasin s još nekim ljudima to danas čini u svom Jadranu. Čine to i neki ljudi u Mladosti, u Dubrovniku, Šibeniku, Rijeci, Zadru. Mi smo sport u kojem ljudi koji ga vode daju i vlastiti novac, i to je posve drugačija dimenzija u odnosu na percepciju o tome da netko u sportu stalno nešto uzima. A s aferom Pavlek cijeli se sport pokušava kriminalizirati.
Predrag Sloboda je i ovogodišnji dobitnik Državne nagrade za sport "Franjo Bučar".
– On je četiri-pet godina vodio Primorje, za koje je vrijeme taj klub dvaput igrao na završnom turniru Lige prvaka. Tamo je odgojeno nekoliko igrača koji su godinama bili temelj uspjeha hrvatske reprezentacije. Slično je i s Jadranom, Jugom, Mladosti. Nama je jako važno što smo još uvijek u mogućnosti imati većinu reprezentativaca u domaćim klubovima i što imamo jako domaće prvenstvo. Jer, nitko vam od inozemnih klubova neće brinuti o vašem reprezentativcu kao što će to činiti domaći klub.
Otvori KEKS Pay
