Nakon što su čitatelji u online glasovanju rekli svoje, niz od šestorice članova ocjenjivačkog panela započet ćemo izjašnjavanjem Ognjena Kržića, sportskog direktora Juga. Premda je riječ o jednom od velikana dubrovačkog kluba, zanimljivo je da je on svoj prvi trofej podigao u Splitu. Naime, u to je vrijeme, radnih 1990-ih, Ogi pomogao Jadranu da osvoji dva naslova prvaka Europe (1992. i 1993.), a to mu je pošlo za rukom i kao igraču matičnog mu Juga (2001. i 2006.).
– Imam ja zapravo pet naslova prvaka Europe, a peti sam osvojio kao direktor Juga, i to 2016. godine – kazao nam je Kržić prije no što će nam objasniti svoju jadranašku avanturu.
– Mene je Jadran vrbovao i baš nekako kada sam i potpisao ugovor počeo je rat. Mi smo tada kao klub imali veliku podršku države pa tako i predsjednika Tuđmana koji je poželio da upravo Jadran donese Hrvatskoj prvi europski klupski trofej. Šteta što kao reprezentacija nismo nastupili na Olimpijskim igrama u Barceloni.
Nažalost, u to vrijeme Hrvatski vaterpolski savez nije imao takvu diplomatsku snagu niti osobu kao što je Hrvatski košarkaški savez imao u Mirku Novoselu, koji se preko svojih američkih kontakata izborio na nastup košarkaša.
Veliki 1992. nisu htjeli Hrvatsku
– Kad već više nije bilo Jugoslavije, tada Talijanima, Mađarima i Španjolcima nije odgovaralo da se pojavi nova jaka reprezentacija jer su znali da bismo mi kao Hrvatska došli s jakim igračkim imenima i velikim nacionalnim nabojem.
Ono što se nije dogodilo 1992. zbilo se četiri godine kasnije, kada je hrvatska muška vaterpolska reprezentacija u Atlanti osvojila olimpijsko srebro. Kako Ognjen rangira taj domet u usporedbi s četiri igračka naslova prvaka Europe?
– Klupski dometi su super, no reprezentativne emocije su ipak snažnije. Vjerujem da nema sportaša koji olimpijsku medalju ne bi stavio ispred svojih drugih odličja. Ja vjerujem da je i Đokoviću, kraj svih tih osvojenih Grand Slam turnira, najdraže olimpijsko zlato. To srebro najveći je domet u mojoj karijeri, a da nam je pokojni Bruno Silić bio na klupi ja vjerujem da bismo bili i olimpijski pobjednici, no on je utakmicu prije bio isključen pa nije imao pravo voditi momčad. Bilo je pokušaja komunikacije s tribina i jednog telefona, no i to su nam oduzeli. U tom finalu sa Španjolcima poveli smo s 3:1 i na kraju izgubili 5:7. To vam je ista stvar kao ona kada su Rusi nakon Drugog svjetskog rata pokušali imati orkestar bez dirigenta pa su vidjeli da to ne ide.
Kržićeva dodatna vrijednost bila je ta što je ljevak.
– Prednost je to za svaku momčad, premda ima i dešnjaka koji mogu igrati jako dobro na toj strani, a jedan je od primjera i moj bivši suigrač Alen Bošković ili pak Zdeslav Vrdoljak. Sjetite se samo koliko je reprezentaciji značio Maro Joković, a uz njega kasnije i Xavi Garcia. Obojica su bili visoki, odlični igrači u napadu, ali i u obrani pa su pokrivali najbolje suparničke igrače. S obzirom na to da su oni bili i dobri dodavači, imali smo tada možda najbolju desnu stranu na svijetu.
Dešnjak na desnoj strani, koja je prirodnija ljevacima, također je Zvonimir Butić, vaterpolist Jadrana, kojem je naš sugovornik odlučio dati prednost u 39. Večernjakovoj anketi za izbor vaterpolista godine.
– Butić je nosio Jadran cijelu prošlu sezonu, postizao je odlučujuće pogotke u ključnim utakmicama, ali je i u godini u kojoj nismo imali većih uspjeha upravo on bio najbolji igrač reprezentacije.
Kratko i odrješito zborio je Kržić i o svojim sljedećim izborima.
– Na drugom mi je mjestu mladi vratar Mauro Ivan Čubranić, koji je bio ključni igrač Mladosti u osvajanju naslova prvaka države. Pa on je s tek 21 godinom već sada jedan od najboljih vratara svijeta. Na treće sam mjesto stavio Marka Žuvelu jer on je nositelj Jugove igre, igrač je za sve pozicije i neizostavan član reprezentacije.
Na četvrtom je mjestu, koje donosi isto toliko bodova, prošlogodišnji laureat Luka Bukić.
– I on je znatno pridonio mladostaškom naslovu prvaka. To je sada igrač koji preuzima odgovornost u ključnim trenucima utakmice, kako u klubu, tako i u reprezentaciji.
U Jugu već 11 godina isti trener
A među onima koji se ne ustručavaju opaliti po golu svakako je i jedan mladi jugaš.
– Vlaho Pavlić uz Žuvelu je najbolji igrač Juga, drugi je strijelac Svjetskog kupa, zahvaljujući čemu je nominiran u pet najboljih igrača svijeta. Vlaho je odličan šuter, a to je i Tin Brubnjak, koji je u prošlom prvenstvu bio najbolji strijelac. Na sedmo sam mjesto stavio Viktora Tončinića, kojeg vidim kao legitimnog nasljednika naših proslavljenih centara. Sa samo 19 godina nametnuo se kao prvi centar Mladosti, a čini mi se i reprezentacije.
Kad je već spominjao Pavlića, kako njega Jug može zadržati kada bogatiji pokucaju na vrata?
– Ne možeš toliko proizvesti koliko oni mogu platiti, a po EU zakonodavstvu igrači, kada napune 18 godina, mogu otići bez odštete matičnom klubu. No klubovi će nekako preživjeti, ali bih ja volio da ti supertalentirani igrači financijski bolje prođu i da se njihove zarade približe onima rukometaša.
Zacijelo i zahvaljujući sportskom direktoru kluba, Jug već 11 i pol godina ima istog trenera, što je rijetkost u klupskim loptačkim sportovima.
– Ako ćete gledati i povijesno, mi u Jugu nismo često mijenjali trenere. Rijetke su bile situacije da ih mijenjamo nakon dvije, tri godine. Vjekoslav Kobešćak sjajan je trener kojeg ne možemo gledati samo po tome koliko je osvojio trofeja već i koliko je 'izbacio' igrača kao što su ovog časa Pavlić, Šušić ili pak Jerković, koji su kod njega dobili završnu glazuru.