Renata Barić, sportska psihologinja, profesorica na Kineziološkom fakultetu, jedna je od najpoznatijih domaćih stručnjakinja za psihološku pripremu sportaša.
Roditelji bili protiv jedrenja
– Počela sam kao studentica kineziologije, a onda sam na drugoj godini slušala kineziološku psihologiju i shvatila da je to ono što me stvarno zanima. Budući da sam cijeli život bila u sportu, činilo mi se logično spojiti te dvije stvari: kineziologiju i psihologiju, i baviti se sportskom psihologijom. Moja orijentacija prema psihologiji od početka je bila upravo psihologija sporta.
Kojim ste se sportovima bavili?
– Odmalena sam igrala košarku. Dolazim iz Kraljevice, a tamo izbor sportova za djevojčice nije bio velik – ili jedrenje ili košarka. Moji roditelji nisu baš bili za to da idem jedriti, pa mi je košarka nekako prirodno ostala. Imali smo žensku ekipu i stvarno smo bile dobre na riječkom području, a iz te generacije izašlo je i nekoliko kvalitetnih igračica koje su poslije postale trenerice. Upravo me taj život u sportu, od terena i svlačionice do rada s ekipom, poslije dodatno usmjerio prema tomu da bolje razumijem što sportaš proživljava i zato mi je sportska psihologija postala tako bliska.
Danas radite sa stotinama sportaša, ali i s trenerima. Tko vam se najčešće javlja prvi?
– Ovisi o dobi sportaša. Ako su posrijedi djeca i mladi, prvi kontakt uglavnom su roditelji. Kod starijih sportaša nekad se javi sam sportaš, nekad trener. Ali jedno je ključno: suradnja ne može funkcionirati ako sportaš to sam ne želi. Nitko ne može nekoga nasilu poslati k psihologu i očekivati rezultat. To je savjetodavni rad i on počiva na odnosu povjerenja.
Zbog čega sportaši najčešće dolaze?
– Najčešće čujem rečenicu: Ne mogu na natjecanju ono što mogu na treningu. A iza te rečenice može stajati svašta – strah od trenera, manjak samopouzdanja, loša psihološka priprema, problemi s koncentracijom, životne okolnosti koje se prelijevaju na teren ili jednostavno nedostatak iskustva za natjecateljsku razinu. Zato cijela priča često počinje psihodijagnostikom, da vidimo što je u pozadini problema.
Što, prema vašem iskustvu, razlikuje one najbolje od onih koji su možda imali talent, ali nisu došli do kraja?
– Disciplina. Oni koji su stvarno šampioni imaju maksimalnu predanost i treningu i psihološkoj pripremi. Spremni su žrtvovati se za ono što žele i u tome su dosljedni. Talent je važan, ali nije dovoljan.
Gdje je granica između zahtjevnog trenera i trenera koji sportaša lomi?
– Treneri moraju biti svjesni da riječi nisu nevažne. One mogu izvući najbolje iz sportaša, ali mogu napraviti i golemu štetu koja traje cijeli život. Sportaš na terenu, općenito, mora biti sretan, zadovoljan i ispunjen onim što radi. Ako je stalno prestrašen, tužan, ako se ne usudi reći što misli ili igra u strahu od kazne i vikanja, onda smo odavno prešli granicu. Poanta sporta nije da iz njega izađe slomljena osoba, nego osnažena.
A što kada je trener ujedno roditelj?
To je posebno teška situacija jer se miješaju dvije uloge – roditeljska i trenerska. Neki tada na terenu nastupaju iz pozicije roditelja i rade stvari koje nikad ne bi napravili drugom djetetu. Ili obrnuto – ni doma ne prestaju biti treneri. Sport je stalno prisutan, nikad nema odmaka. U praksi sam imala djecu koja su na terenu roditeljima govorila "treneru", baš zato da odvoje te dvije uloge. To može pomoći, ali i dalje je riječ o vrlo zahtjevnoj situaciji.
Kad čovjek posrne...
Možda i najvažniju poruku cijelog razgovora Renata Barić izgovorila je kada je otvorila temu mentalnog zdravlja sportaša i trenera. U svijetu u kojem se od sportaša očekuje da budu stalno čvrst, nepokolebljiv i spreman na sve, podsjetila je na jednostavnu, ali i dalje prečesto prešućenu istinu:
– Sportaši nisu superheroji ni nadljudi, nego ljudi koji imaju pravo na slabost, loš dan, krizu i trenutak u kojem im nije dobro. Problem ne nastaje kad čovjek posrne, nego kad ga sustav, okolina i vlastita uvjerenja nauče da o tomu mora šutjeti. Okej je ne biti okej.
A kako vi pomažete sebi?
– I psiholozi imaju svoje psihologe. Imamo kolege s kojima dijelimo iskustva i ljude s kojima radimo na sebi. Ja osobno trčim i to je moja terapija. Važno je imati strategiju brige o sebi i ne čekati da izbije požar pa ga onda gasiti. Nekad je dovoljno i pet minuta dnevno da se zapitaš: što mogu danas napraviti za sebe?
Otvori KEKS Pay
