Jedan od stručno najzanimljivijih panela na konferenciji Sport Innovest bio je onaj s naslovom "Juniorski prvak, seniorski nevidljiv: propust sportaša ili sustava?" Jer, mnogi mladi sportaši ostvare vrhunske rezultate još u pubertetu, uđu u program financiranja, a zatim u seniorskoj konkurenciji nestanu.
Ovim panelom pokušalo se saznati što sve utječe na takav ishod – je li to preveliko opterećenje u razvojnoj dobi, je li to kvaliteta medicinskog nadzora, je li u pitanju pretrpani kalendar natjecanja ili pak pritisak koji na mladog sportaša stiže s više strana? Odgovore su pokušali dati prof. dr. sc. Igor Jukić s Kineziološkog fakulteta, dr. sc. Pero Kuterovac, izbornik plivačke reprezentacije, dr. med. Jovan Đurović, specijalist sportske medicine, te mr. sc. Adnan Miljević, suosnivač aplikacije Kinera za sportski razvoj.
Važne su biološka i trenažna dob
Poražavajuću činjenicu iznio je Pero Kuterovac:
– Samo 10 posto juniorskih prvaka završi u seniorskom sportu. Treneri ne uvažavaju biološku dob, akceptiraju prema biološkoj akceleraciji, a ne potencijalu. Važna je i trenažna dob, koliko dugo netko trenira. Dijete samo nije krivo ako je akcelerant, a mi treneri krivi smo ako to dijete ne educiramo da je kao kadet ili junior bolji od vršnjaka jer je akcelerant. Imali smo mi plivača koji nije izgubio nijednu utrku do 18. godine i onda se dogodilo da je jednu izgubio, nakon čega je prestao s plivanjem. Svi su od njega napravili odveć veliku zvijezdu na osnovi biološke akceleracije, zaboravljajući da su natjecanja u juniorskom i seniorskom uzrastu dva različita sporta. Jedno istraživanje pokazalo je da je za vrhunskog juniora potrebna rana specijalizacija, a za seniora kasna specijalizacija.
O problemu rane specijalizacije govorio je profesor Jukić, a naveo je i razloge odustajanja od sporta u adolescentskoj dobi.
– Jedan razlog je prirodna selekcija, nemogućnost sportaša da izdrži konkurenciju. Drugi je samostalan odlazak zbog pomanjkanja motiva. Nas kineziologe zanima onaj treći, a to su pogreške u sustavu i njih bi zacijelo bilo manje kada bismo nagrađivali trenere mlađih uzrasta sve dok traje karijera njihova sportaša, da on baštini određene tantijeme.
Vjerojatno bi jer onda trenerima mlađih uzrasta ne bi posao ovisio o tome jesu li pojedinci ili momčadi koje vode osvajali kadetske i juniorske medalje, nego koliko su bili uspješni kao seniori.
– Ako sustav nagrađuje isključivo rezultat, a ne razvoj, zar nije logično da onda i svaki trener radi za rezultat. Uostalom, i klubovi dobivaju sredstva na osnovi recentnih rezultata. Najlakše je uprijeti prstom u trenera, a on je zapravo kolateralna žrtva načina na koji funkcionira sustav – ističe profesor Kuterovac i predlaže rješenje:
– Idemo odlučiti da ćemo do 14. godine svakom djetetu financirati bavljenje sportom, a u tom vremenu trebaju imati što više raznovrsnih motoričkih sadržaja, a manje natjecanja. Ako motoričku raznovrsnost isključimo iz treninga, to će ograničiti maksimum koji je sportaš mogao postići. Dakako, pozornost trebamo obratiti i na biološku dob djeteta i ne trošiti vrijeme na sljedeće natjecanje, nego planirati sljedećih pet godina.
No kako postići takvu vrstu strpljenja kada ga nemaju ni roditelji koji isto, nerijetko, žude za instant-uspjehom vlastita djeteta. O tome je zborio Adnan Maljević, kineziolog koji radi s talentiranom djecom.
– Roditelj često postaje trener, psiholog, nutricionist, komentator. Njihovo dijete kod nas provede od jednog do tri sata, no nas zanima što se s tom djecom događa i kada nisu s nama. Što su jeli, pili, kad su legli, koliko su spavali...
Nikad više ozljeda koljena
A uz premalo spavanja dolaze i ozljede.
– Neka djeca u svoju sobu odu rano, ali ondje se pokriju pokrivačem i igraju videoigre do tri ujutro. Tako se dogodilo da nam se jedan roditelj požalio da mu je sin izvrnuo nogu na "nacrtanu" liniju. Vidim ja da je dečko nenaspavan, da u njemu krvi nema. Pita me otac što da mu uzme za oporavak, a ja mu kažem: "Uzmite mu mobitel!" Ako je centralni nervni sustav prezasićen takvim sadržajima, ako sportaš nema dovoljno sna, informacija prema mišićno-koštanom sustavu kasni i tada često dolazi do ozljeda.
Baš na tom tragu dr. Đurović, koji radi s košarkašima, kazao je:
– Nikad nismo imali više ozljeda prednjih križnih ligamenata. Djeca u sport ulaze u lošijem stanju nego prijašnji naraštaji. Zbog sjedilačkog načina života koordinacija im je loša, a količina sna i kvaliteta prehrane kritični. Tako preopterećeni uzimaju suplemente i čudesne vodice, a ne rješavaju problem.
Od kolike je važnosti u mladosti se okušati u što više sportova, istaknuo je profesor Jukić:
– Čak je i jedno NBA istraživanje pokazalo da su duže i kvalitetnije karijere imali oni košarkaši koji su u mladosti trenirali više sportova, a kao takvi imali su i manje ozljeda.
Otvori KEKS Pay
