Slaven Bilić - kojega je u orbitu plasirao Večernji list, za koji je pisao sjajnu kolumnu za vrijeme SP-a 2006. - u jednom je razdoblju bio izvrstan izbornik.
Njegova hrabrost i mudrost zadivili su cijeli svijet i već na početku njegova mandata doista smo pomislili kako imamo izbornika za sva vremena. Bilić je jedini trener na svijetu koji je dva puta pobijedio Engleze u istom kvalifikacijskom ciklusu. To ne može bilo kakav stručnjak...
U doba kada je još bio čvrsto na zemlji, dok je nacija još bila pod dojmom Kranjčarova kraha na SP-u, Bilić je znao isukati i bič. Pa je uoči Moskve bez pardona potjerao Balabana, Srnu i Olića i ispao heroj, pa je ostao čvrst u odluci da ne zove “razbojnika” Križanca, iako je on dvije godine bio najbolji hrvatski obrambeni igrač...
No, usporedno s građenjem reprezentacije, izbornik je shvatio da se isplati raditi i na jačanju drugoga brenda - sebe. Snimao je reklame, videospotove, o njemu je napisana patetična biografija, svaki čas gostovao je u engleskim medijima nudeći se na sve strane. Istodobno, u javnost je puštao sliku o sebi kao brižnome ocu, humanitarcu, rockeru.
Gdje god je ulovljen kamerom, na plaži s djecom, na kavi s djevojkom Ivanom ili s Prosinečkim, u zagrljaju sa Srnom ili Modrićem, sve je to proračunata poza. Slaven zna kada ga slikaju...
Takva vještina manipuliranja se ne stječe, s njom se čovjek rađa. Kao što se Šuker rodio sa zlatnom ljevicom. Zahvaljujući tom daru, a ne samo nogometnoj veličini, Slaven je iznenađujuće opstao. Heroj se sada mora iskupiti, a lista grijehova je podugačka. Prvi sljedeći može biti koban.
Gospon Dasović, ovo je dno dna, gori ste čak i od kolege Flaka što je gotovo nemoguće.