Zlatko Saračević počeo je trenirati rukomet u šestom razredu osnovne škole u rodnoj Banjoj Luci. Trenirao je i odbojku i imao je visok odraz bez obzira na to što nije imao visinu za odbojku (1,87, op. a.), pogotovo ne za srednjaka ili pucača. Više je bio za libera.
Poslije je kazao kako mu je odbojka puno pomogla u rukometu jer je imao visok skok-šut kojim je nadomjestio svoj niži rast.
– Saračevića sam trenirao jako dugo, od osnovne škole pa sve do reprezentacije bivše Jugoslavije. Bio je jedinac, a otac Hamdija bio je jako dobar rukometaš – rekao je Abas Arslanagić. Bio je jako dobar pa je ubrzo našao svoje mjesto u juniorskoj reprezentaciji bivše Jugoslavije.
Zbog opasnog udarca bio vratar
– Bila je to jedna odlična generacija u kojoj mu je najdraži suigrač bio Fuad Ramljak, danas ugledni liječnik u Njemačkoj. Sarač i Fudo postali su svjetski prvaci u Portugalu ‘81., kapetan im je bio talentirani mladi vratar Mirko Bašić iz Bjelovara – istaknuo je Arslanagić.
Dugo je čekao priliku da zaigra u prvoj postavi seniora. Jer, u to vrijeme u Borcu je na mjestu desnog vanjskog igrao Branko Štrbac koji je odlaskom u Crvenu zvezdu 1982. godine širom otvorio vrata Saračeviću.
Zanimljivo je da će Štrbac kasnije zaigrati u Nimesu i na njegovu će preporuku u istom klubu kasnije završiti i Saračević, koji je u Borcu igrao deset godina, od 1977. do 1987. godine. S banjolučkom momčadi osvojio je prvenstvo Jugoslavije 1981. godine te kup Jugoslavije 1979. godine.
– Piše mi da sam osvojio prvenstvo i Kup, ali kao da nisam jer nisam igrao. Kada sam postao prvotimac, uspjeha više nije bilo. U vrijeme kada sam počeo igrati za prvu momčad, Borac je bio prvak Europe.
Te 1976. godine u finalu je bio bolji od danske momčadi Fredericia. Rukomet u Banjoj Luci u to vrijeme bio je popularniji od svih sportova, čak i od nogometa – govorio je Saračević prisjećajući se sedamdesetih.
Odrastao je u kvartu s Draženom Pinevićem, novinarom Sportskih novosti.
– Imao je jako opasan udarac i nogom i rukom pa su ga uglavnom držali na golu, da nekog ne bi ozlijedio. Bio je najbolji vratar kvartovske lige u dresu Derbija, tako smo se zvali. Deina, Igor, Pindžo, Senad, Gordan bili su mu prvi pravi suigrači, a štanga za klofanje tepiha iza nebodera u Ulici Danka Mitrova njegov prvi pravi gol – kaže Pinević.
Sjajne igre u Borcu odvele su ga u seniorsku reprezentaciju, potom i na Svjetsko prvenstvu u Švicarskoj 1986. godine. Bila je to sjajna generacija u kojoj su vratari bili Bašić i Arnautović.
Igrali su Rnić, Vuković, Elezović, Grubić, Mrkonja, Vujović, Cvetković, Holpert, Isaković i Saračević. U to vrijeme u zapisniku je moglo biti samo njih 12: dva vratara i deset igrača.
Saračević je na mjestu desnog vanjskog bio druga opcija za izbornika Zorana Živkovića. Sve utakmice počinjao bi Jovica Cvetković. Jugoslavija je osvojila zlato bez ijednog poraza. U finalu je pobijedila Mađarsku (24:22).
– Odlučili smo zlatnu medalju proslaviti tu noć u diskoklubu koji se nalazio u podrumu hotela u kojem smo bili smješteni. Uđemo tako u disko, a odjednom nastane mrak te se iz zvučnika začuje naša himna, a na ekranu se počinju pojavljivati slike kako primamo zlatne medalje. Baš su nas domaćini iznenadili – rekao je Jasmin Mrkonja, krilo kojem je Saračević dijelio lopte dok bi bio u igri.
Nije volio teretanu i utege
Reprezentacije je trebala sletjeti u Zagreb, no zbog lošeg vremena sletjeli su u Ljubljanu gdje su imali prvi doček, a drugi je uslijedio u Beogradu. Veselin Vujović bio je ključna figura te reprezentacije. I sam je kazao da je Saračević uvijek bio zadužen za šalu i vic, no ni on po tom pitanju nije zaostajao. Tako ga je uoči finala jedan domaći novinar pitao: “Je li istina da ste prije, dok niste počeli igrati rukomet, čuvali ovce?” Vuja mu je spremno odgovorio: “Nije, ali sad ih čuvam na parketu.”
Saračević nam je jednom prilikom otkrio kako su prije svake utakmice na tom SP-u slušali jednu te istu kazetu s narodnim pjesmama i kako je najglasniji pjevač među njima bio Vujović. S tog SP-a Sarač je pamtio i utakmicu protiv domaćina Švicarske.
– Od deset udaraca postigao sam deset pogodaka, bez promašaja, a da to ni sam znao dok mi drugi nisu rekli – istaknuo je jednom prilikom.
Zanimljivo je da je nakon tog Svjetskog prvenstva nasljednik na klupi Jugoslavije trebao biti Arslanagić, no većina igrača predvođena Veselinom Vujovićem nije bila za to, a Saračević je već tada, s 25 godina, bio pravi diplomat pa je na pitanje što on misli o tome tada rekao:
– Mi igrači ne bismo trebali razmišljati tko će biti izbornik. To nije naša stvar. Zna se tko treba o tome misliti i odlučiti. Treba kritizirati Stručnu komisiju i Savez jer kasne s odlukom.
Nije normalno da svjetski prvak već mjesecima nema trenera i da se još ne zna tko će to biti.
Izborni je postao Pokrajac, ali i Arslanagić je došao na red te je vodio reprezentaciju Jugoslavije i Saračevića na Igrama u Seulu 1988. godine. Njih dvojica još će jednom surađivati, u reprezentaciji Hrvatske, na Europskom prvenstvu u Sevilli 1996. godine.
Sudbina je htjela da Arslanagić bude smijenjen na samom turniru, nakon poraza od Jugoslavije, a samo nekoliko mjeseci kasnije ta ista reprezentacija osvojila je olimpijsko zlato u Atlanti.
Kao svjetski prvak Saračević iz Borca odlazi u zagrebački Medveščak. Bila je to prava bomba prijelaznog roka.
– Kada sam odlučio doći u Medveščak, prvo sam razgovarao s igračima, a tek onda s upravom. Rekli su da me žele u svojoj momčadi, što nije čudno jer ih gotovo sve poznajem iz raznih reprezentativnih vrsta – rekao je u intervjuu za jedan tjednik tih godina.
U Zagreb je došao na dan svečanog otvaranja Univerzijade 1987. godine. Sa svojih 187 cm nije bio osobito visok, a u Medveščaku tih godina sva tri vanjska šutera bila su niža od krila i kružnih napadača.
– Nikad nisam volio utege i rad u teretani. Uglavnom sam trenirao odraz i vježbe brzine. Kao junior imao sam strašan odraz, sada sam teži pa s mjesta skačem 75 cm visoko – rekao je tada.
U predvečerje Domovinskog rata odlazi u Francusku gdje će ostati sedam godina, do 1990. do 1997. godine.
– Ispada da svakih deset godina dolazim u Zagreb – kazao je nakon što je 1987. potpisao za Medveščak, a deset godina kasnije za Zagreb.
– Triput sam sa Zagrebom igrao finale Kupa prvaka i sva tri puta izgubio od Barcelone. Kasnije sam pokušao s Veszprémom osvojiti Kup prvaka, ali ni to mi nije uspjelo. Nije bilo suđeno – istaknuo je jednom prilikom.
Raspadom Jugoslavije odmah je izabrao da će igrati za Hrvatsku s kojom je osvojio europsku broncu, svjetsko srebro i olimpijsko zlato u Atlanti 1996. godine. Za razliku od 1986., sada je Sarač bio prva opcija na mjestu desnog vanjskoga, ali i osoba koja je bila zadužena za dizanje atmosfere.
– Svaki dan uoči utakmica ljuljao bih se na ljuljački u obližnjem parkiću. I tako dođem na dan utakmice, a kad tamo ljuljačka zauzeta. Ne znam koje sam sve načine upotrijebio, ali uspio sam otjerati djecu – bila je samo jedna od brojnih njegovih zgoda iz 1996.
Zvao se Zlatan a ne Zlatko...počivao u miru legendo!