Miho Bošković rođen je 11. studenoga 1983. u Dubrovniku. Nastupao je za Jug (i 2006. osvojio Kup prvaka i Superkup), ali i za splitski Jadran, Vasas i Primorje. Za hrvatsku vrstu debitirao je na SP-u u Montrealu 2005. i s njom osvojio svjetsko zlato u Melbourneu 2007. te bronce u Rimu 2009. i Šangaju 2011. Bio je i član zlatnog sastava s EP-a u Zagrebu 2010. te s OI u Londonu 2012. Dva je puta proglašavan najboljim vaterpolistom Europe – 2007. i 2012. godine.
– Moram priznati da sam se dobro adaptirao na život bez vaterpola. Rekreativno plivam dva do tri puta tjedno bez lopte. Profesor sam u glazbenoj školi u Dubrovniku, a aktivan sam i u organizaciji i izvedbi duhovne glazbe u našoj katedrali – kaže danas Cavtaćanin Miho Bošković (34), bivši vaterpolski i sadašnji glazbeni virtuoz.
Nakon nekoliko odlazaka i povrataka, u svibnju 2015. neopozivo se oprostio od hrvatske reprezentacije, a u rujnu 2016. (iznenađujuće) i od vaterpola (nakon što mu je istekao ugovor s Primorjem). No, prije toga žario je i palio svjetskim bazenima, pa je i njegov doprinos osvajanju zlata u Melbourneu 2007. bio nemjerljiv.
Lončar podsjeća na Hinića
– Da, ostalo je mnogo lijepih sjećanja iz Australije. To je najvrjednije što vam ostane od sporta, vrjednije od medalja, priznanja i zarade. Primjerice, sjetim se cimera Tea Đogaša i njegova čuđenja kako mogu toliko spavati i tako brzo zaspati.
Kako biste usporedili zlatne iz 2007. sa zlatnima iz 2017.?
– Teško je uspoređivati te dvije momčadi, ali nedvojbena je sličnost u golemoj motivaciji, u zajedništvu pri osvajanju prvog hrvatskog zlata te zlatne momčadi, kao i u zajedništvu nove uspješne generacije. Uživao sam gledajući ih.
I tko vam se najviše svidio?
– Sandro Sukno posljednjih je godina bio jedan od najboljih, a 2017. i najbolji na svijetu po svemu. Sazrio je, ojačao samokontrolu, bio je igrač koji vodi momčad i koji preuzima odgovornost kad je najteže. Sve je to nadogradnja na sve ono što je oduvijek imao i što ga čini kompletnim igračem u svim elementima igre.
Visoko ste rangirali i Bijača?
– Marko je, prije svega, drag i jednostavan mladić, vrlo komunikativan i društven, za razliku od većine vratara. Uz njega ide onaj pridjev najbolji. Već nekoliko godina brani na najvišoj razini, s minimalnim oscilacijama.
Zatim dolazi sidraš Lončar?
– Luka je izrastao u modernog sidraša, pokretljivog i kompletnog u oba smjera. Pomalo podsjeća na Hinića. Ima strpljenje, inteligenciju i karakter pobjednika.
Što vam se sviđa kod Jokovića?
– Dr. Joke svih je ovih godina jedna od najstabilnijih karika pri svim uspjesima našeg vaterpola još od Melbournea. Brzina, pregled igre, udarac i obrana – bez mane.
Pokoju i o ostalima?
Dok Niko ne povuče kontru
– Garcia je kompletan igrač, pozitivac, stabilan i pouzdan. Najkvalitetniji u proigravanju. Medo, kako mi zovemo Obradovića, još uvijek je u vrhunskoj formi. Prava je šteta što ne igra u reprezentaciji jer u klubu pokazuje da je još uvijek jedan od najboljih igrača. Za Šetku sam morao naći mjesto i to ne samo zato što se zovemo kumovima, iako to nismo, nego zato što je imao odličnu godinu, što može biti sve osim vratara i sidraša – zaključio je Miho koji sa suprugom Petrom ima dvoje djece: osmogodišnju Iris i trogodišnjeg Nika.
– Živimo mirnim obiteljskim životom u našem gradu. Ja radim kao profesor glazbene teorije u Srednjoj glazbenoj školi u Dubrovniku. Idealan je to posao za mene poslije svih godina proživljenih u sportu. Priznajem da ne pratim ni vaterpolo ni sport kao nekad. Sad su moji afiniteti usmjereni na druge stvari, vjerojatno dok Niko ne povuče kontru u nekom sportu...
(Sutra sedmoricu najboljih bira Teo Đogaš)
Boškovićevih sedam
1. Sandro Sukno (Pro Recco) 7
2. Marko Bijač (Jug CO) 6
3. Luka Lončar (Jug CO) 5
4. Maro Joković (Jug CO) 4
5. Javier Garcia (Jug CO) 3
6. Paulo Obradović (Olympiakos) 2
7. Anđelo Šetka (Jadran) 1
