Bilo bi lijepo kad bismo ovaj reprezentativni rujan mogli zaboraviti, ali dva poraza u tom mjesecu na startu Lige nacija ostat će zapisana u analima i izvlačit će se te utakmice i teški porazi od reprezentacija Portugala i Francuske.
Naša je nogometna reprezentacija u ta dva susreta pokazala previše toga lošeg da bi protiv jakih momčadi kakve su za suparnike imali Dalićevi izabranici postigla dobar rezultat.
Dalić je dao priliku sedamnaestorici u te dvije utakmice. Bez minutaže ostali su vratar Grbić i Sluga, s klupe je sve gledao iskusni Milan Badelj, kao i Mile Škorić, a debitantsku priliku nisu dobili Ante Budimir i Mirko Čolak, kao ni, očekivano, povratnik Šime Vrsaljko, koji je samo u Portugalu bio s vatrenima.
Nažalost, u te dvije utakmice premalo je bilo onih koji su zadovoljili, a previše onih koji su podbacili, previše onih koji su bili tako-tako i zbog toga rezultati, porazi 1:4 i 2:4, i ne trebaju previše čuditi. Tih 17 koji su igrali razvrstali smo u tri kategorije – zadovoljili, osrednji i podbacili.
1. Dominik Livaković, Marcelo Brozović, Ivan Perišić i Bruno Petković
Kad nogometna momčad, a još kad je riječ o doprvaku svijeta, u dvije utakmice primi osam pogodaka, a u te dvije utakmice vratar joj je najbolji čovjek, jasno je koliko se loše igralo.
Da nismo imali Livakovića u Portu, mogli smo primiti i dvoznamenkasti broj pogodaka. Možda je mogao i bolje reagirati pri jednom ili dva pogotka, ali njemu se baš ništa ne može zamjeriti, “skinuo” je toliko “zicera” da mu Dalić i svi ostali moraju biti zahvalni. Na dušu mu ne ide ni autogol u igri s Francuskom, od vratnice odbijena lopta u leđa završila je u golu, no on pritom baš ništa nije mogao.
Marcelo Brozović ponovno je pokazao koliko je važan igrač u našoj momčadi, s njim defenzivno igramo ozbiljnije, možemo izaći i naprijed i on je jedan od rijetkih koji je zaslužio dobru ocjenu za ono što je pokazao i u pola sata u Portugalu i u cijelom susretu protiv Francuske.
Ista priča vrijedi i za Ivana Perišića, on svojom pojavom na travnjak donosi autoritet, čim je unutra, i suparnici moraju više paziti. Šteta je što se ozlijedio igrajući protiv Francuske, ali u obje utakmice, i u Portu i u Parizu, u svojoj je minutaži pokazao da je ispred svoje konkurencije i mlađih nadolazećih snaga.
Još nespremni Bruno Petković u dvije utakmice dobio je manje od 20 minuta portugalske avanture, no i to mu je bilo dovoljno da postigne pogodak, šteta što nije potpuno spreman, a kad to bude, bit će važna karika kakva nam je trebala od početka u Portugalu. On bi i usamljen mogao zadržati loptu, graditi se, skočiti, nekoga proigrati kad mu se priključi.
Nažalost, tu završava priča o onima koji su nas zadovoljili u tih 180 minuta. Možda bi ih bilo i više da se računa samo 40 minuta prvog poluvremena protiv Francuske, kada je velika većina igrala odlično, no, onda se Hrvatska “ugasila” i ukupni dojam nakon dvije utakmice na startu Lige nacija nikako ne može biti pozitivan.
2. Filip Uremović, Dejan Lovren, Domagoj Vida, Dario Melnjak, Nikola Vlašić, Ante Rebić, Andrej Kramarić i Josip Brekalo
Svi igrači koje smo uvrstili u skupinu osrednjih po pokazanom imali su svojih svijetlih, ali i loših trenutaka. Filip Uremović, kapetan Rubina iz Kazanja, pokazao je da se na njega treba računati iako nije igrao na svojoj prirodnoj poziciji.
Pokazao je dosta toga dobroga, igrao je bez straha, ali i on je znao pogriješiti, baš kao i svi ostali. No, debi bismo ocijenili više pozitivnim nego negativnim, možda je šteta što nije mogao igrati do kraja zbog ozljede, da ga još bolje vidimo. U prvom dijelu protiv Francuske dobar je bio i Dario Melnjak, bez treme je surađivao, nudio se, otvarao, no i on je, kao i svi ostali, u drugom dijelu dosta griješio. Trebao bi ostati “na radaru”, boriti se s Barišićem za tu poziciju lijevog beka, a tu bi se, doduše, trebao naći i Marin Leovac, kojeg Dalić zasad zaobilazi.
Udarni stoperski par Lovren – Vida imao je dobrih trenutaka, ali i prilično loših. Ne samo zato što je zabio prekrasan pogodak Francuskoj za vodstvo, pogodak kakvi bi se vrtjeli na europskim postajama da su ga zabili Ronaldo ili Messi.
Imao je Lovren i dobrih defenzivnih stvari, no, nažalost, kod stopera se više broje pogreške, a znalo mu se dogoditi na obje utakmice da je “zaspao”, baš kao i Vida u prvoj utakmici, dok je ulazak u drugoj manje relevantan jer je išao na “vatrogasno mjesto”, pokrpati rupu na beku.
Vlašić, Rebić, Kramarić i Brekalo dijelom su protiv Francuske igrali dobro, ali u igri s Portugalom kao da nisu postojali. Ne samo da nisu ništa napravili prema naprijed, nego su, pogotovu vezni i bočni, a manje usamljeni Kramarić, defenzivno bili kriminalni.
Zbog njihove loše obrambene uloge patila je obrana, zbog njih su naši bekovi u Portu, Jedvaj i Barišić, bili na vjetrometini, stalno su ih napadala dvojica ili trojica suparničkih igrača i lako su prolazili jer nikakve pomoći nisu imali od svojih veznih igrača.
A to je neozbiljan nogomet i dio njih završio bi u najlošijoj skupini da nije bilo tih 40 minuta utakmice s Francuskom u kojoj su pokazali da mogu igrati ozbiljno.
Sad, sve bi to trebalo produljiti na cijelu utakmicu da bi se postigao rezultat, a od svih njih očekujemo da daju više u svakoj utakmici zato što smo dijelom u Parizu, a i puno puta prije, vidjeli da mogu i znaju.
3. Mateo Kovačić, Borna Barišić, Tin Jedvaj, Mario Pašalić, Duje Ćaleta-Car
U 180 minuta otvaranja Lige nacija za našu nogometnu reprezentaciju ta petorica su najmanje pokazala. Za Barišića i Jedvaja već smo našli dio opravdanja, nisu oni, jadni, sami krivi što su ih probijali kad su ostajali sami na vjetrometini, ali da su mogli i morali više i bolje, nitko ne može demantirati.
Legendarni Ćiro Blažević osuo je paljbu po Mateu Kovačiću. Dobrim dijelom s pravom, protiv Portugala igrao je iznimno loše. To prije jer znamo da može, gledamo ga stalno kako igra u Europi, a u Portu nije postojao ni u napadačkoj ni u obrambenoj igri.
Ne slažemo se Ćirom kad kaže da nije za reprezentaciju, ali je očito da ima neki “feler”, da u dresu Hrvatske ne pokazuje sve ono što inače zna i može. Puno smo više očekivali i od Marija Pašalića, taj dečko igra sjajno u Atalanti, a sada nije pokazao ni dio tih talijanskih izdanja.
Ništa nije pokazao ni Duje Ćaleta-Car, visoki stoper nije nam donio ništa, opet smo “visili” u prekidima, na visokim loptama i sigurni smo da ni on nije zadovoljan svojom igrom protiv Francuske.
Nakon svega, nakon niza primljenih pogodaka u spomenute dvije utakmice, ali i brojnih drugih koje smo dobili nakon Svjetskoga prvenstva, očito je da će izbornik Dalić imati puno posla.
Još se jednom pokazalo da teško igramo bez Modrića, koji je jučer napunio 35 godina, i Rakitića. A oni neće vječno igrati nogomet.
Livaković opravdao povjerenje?????? - tri gola udarcima sa 20 metara, jedan autogol, jedan u suradnji sa Jedvajem i dva ispod ruku. osam komada u 2 utakmice i kažete - zadovoljio. Bravo.