Za Ćiru Blaževića u Hrvatskoj znaju i mala djeca čiji su roditelji bili u pelenama kad je on s Dinamom osvajao „zabranjeno“ prvenstvo Jugoslavije, a sami nisu bili ni rođeni kad se s vatrenima junačio u Francuskoj.
Danas je on zastupnik vječnosti na zemlji. U dugom luku nastajala je legenda o „treneru svih trenera“ koja mu daje status ikone; sam ju je uspješno učvršćivao svojim političkim vezama i razvijenim smislom za komunikaciju.
Bistri Bosanac, nešto iz praznovjerja koje je iz travničke kasabe ponio u svijet, a nešto iz lekcija koje je naučio kao trenerski gastarbajter, naučio je da narod ne pamti sve, čak ni bitno, nego ono što mu se dobro „servira“.
Na takvoj je podlozi funkcionirao mit o bijelome šalu, dok je vodio zagrebačke plave, i fetiš o kapi francuskoga žandara, dok je u bijelome svijetu pobjeđivao s hrvatskim nogometnim vitezovima. Ćiro je sam sebi klesao spomenik; njemu drugi kipari nisu trebali.
U takvim slučajevima uvijek postoji opasnost da se postolje sruši pod težinom kipa. Dotle nije došao, ali nije, trenutačno, ni daleko od toga da jednom nesvakidašnjom gestom odredi daljnju sudbinu živog nacionalnog spomenika.
Je li megapopularni trener, s viškom strasti za politiku, sam sebi iskopao grob kad je pristao da u jednom reklamnom spotu podrži političara koji, blago rečeno, nije obljubljen u krugovima hrvatskih nacionalista?
Ili je nastavio širiti legendu time što pokazuje natprosječnu snagu, zapravo samouvjerenost, da i u zrelim godinama može plivati protiv struje? Kocku je bacio ne opterećujući se, očito, time hoće li ga veliki Hrvati proglasiti izdajnikom.
Koga je Miroslav Blažević mogao izdati zato što je stao iza jedne manjinske političke formacije, koje u demokratski uređenim državama uživaju zaštitu većine?
Nije mogao izdati Domovinu, jer taj notorni domoljub zna i iz europskoga iskustva da se vrijednosti svake domovine mjere i po tome jesu li ljudi u njoj ravnopravni. Nije mogao izdati ni Naciju do koje osvjedočeni hrvatski nacionalist posebno drži, znajući da se cijena svake nacije određuje i po tome jesu li i druge, manjinske nacije u njoj sigurne i ravnopravne.
Nije najamnik
Nije mogao iznevjeriti ni demokratske obveze jednoga građanina jer se demokracija temelji na jednakim pravima svih građana. Nije se, naposljetku, mogao ogriješiti ni o osjećaje jednoga vjernika koji zna što vjera govori i o odnosu prema bližnjemu svome i o praštanju neprijateljima svojim.
A ipak, slavni nogometni trener i strastveni obožavatelj Tuđmanova lika i djela doživio je da zbog reklame u kojoj je podržao hrvatskoga političara druge nacionalnosti i vjere, za života gleda vlastitu osmrtnicu.
Da ga se netko drugi usudio podržati, možda bi, takvo je još uvijek stanje duha, i gore prošao. Njega nitko neće optužiti ni da pokušava oživljavati Jugoslaviju, ni da vraća „crvene“ u Hrvatsku. Zato su bijesne reakcije na Ćirinu „izdaju“ manje bijesne nego što bi bile prema nekome tko nema njegovu blistavu hrvatsku prošlost.
Što sve dobra gesta može učiniti u politici u osjetljivoj, još uvijek i zapaljivoj zoni odnosa Hrvata sa Srbima, pokazao je svojedobno Ivo Sanader; njegov „Hristos se rodi“ imao je veći učinak na smirivanje duhova nego sve političke deklaracije o potrebi pomirenja dvaju naroda.
Od Sanadera iz njegova zlatnog perioda do Ćire Blaževića u njegovoj debeloj mirovini, događale su se mnoge stvari u hrvatsko-srpskim odnosima, ali nedovoljno ambiciozne i odvažne da nešto pokrenu. Prelijevalo se uglavnom iz šupljega u prazno, i obrnuto, a da se ni na površini, još manje u dubini odnosa, išta bitno mijenjalo.
Gesta Ćire Blaževića, čak i da je nastala spontano, utoliko je egzemplarna u hrvatskim okolnostima što bi i on mogao u sudbini svoje obitelji tražiti razloge za vlastito sektašenje. Odlučio se za rizik, pa mu bivši prijatelji pokazuju srednji prst, a novi neprijatelji pišu osmrtnicu; dokazao je on već da ima više života.
Mora se priznati da Ćiro Blažević ima šarma i ležernosti koji toliko nedostaju (pre)ozbiljnoj hrvatskoj politici; bude li se politika prepuštala samo političarima, doživjet će isto što i ratovi kad se prepuste generalima: neće nikad izići načistac!
Slavni nogometni trener pozicioniran je negdje između nerazvijenog civilnoga društva i osporavane vlasti. Osjeća on što treba politici i što joj sam može dati. Ali, kad se pokušavao kvalificirati među političke profesionalce, doživio je jedan od težih poraza u životu, ne toliki da bi se odrekao politike, ni politika njega.
Ipak je on dobar medij preko kojeg se može dizati moral depresivne nacije kad joj ponestane drugih sredstava. Nije politika unajmila Ćiru Blaževića da lakše drži pod kontrolom hrvatske Srbe, ni da gradi Potemkinova sela u kojima stanuje hrvatsko-srpska idila.
Tko ga malo bolje zna, siguran može biti da on nije model najamnika koji će izvršavati naredbe s kojima se ne slaže; kad se (s)petljao s Tuđmanom, vjerovao je u njegov projekt hrvatske države i nije od toga odustajao.
Ako se u 30. godini obožavane države odvažio na neočekivani korak da politički stane uz hrvatske Srbe, onda je i to učinio iz uvjerenja da (hrvatska) domovina pripada svima koji u njoj žive i uzajamno se priznaju, i da su i (hrvatski) Srbi njezini ravnopravni građani; i da to treba priznati s obje strane.
Toliko među njima nedostaje zdrave komunikacije, kakva mora postojati između većinskog naroda i manjine, da se ponekad čini da u Hrvatskoj nije izgrađen model da Hrvati budu Hrvati, da Srbi budu Srbi, a da Hrvatska bude svima zajednička domovina.
Nedostajalo je i to da jedan zvučni Hrvat može podržati Srbe u izborima, a da to ne bude doživljeno kod svih kao izdaja, nego kao jačanje domovine (kod nekih). Može li se Ćiru Blaževića osuđivati zato što se hoće svojom domovinom ponositi i u Švicarskoj?
Puno je toga oko njega, vjerojatno i u njemu, moglo motivirati Miroslava Blaževića da se pod stare dane upusti u političku avanturu koja će mu jednog dana sigurno biti dobro honorirana. Nešto je o tome i sam rekao, i nije neuvjerljiv kad govori da na taj način želi (o)braniti jednakost svih državljana.
Daleko je Hrvatska od francuskoga modela građanina da bi bilo svejedno tko je etnički Hrvat, a tko Srbin jer su politički svi Hrvati. Da je postojala takva svijest, nikad se na ovome tlu ne bi raširila obmana da će svi Srbi živjeti u jednoj državi i ne bi došlo do agresije i rata koji je posijao mržnju koja se još i sada žanje.
Svojom je gestom popularni Ćiro upozorio na nešto što su toliki drugi mogli, ili trebali, učiniti prije njega, sigurno i bolje od njega – da Hrvati i Srbi neće nikad na zelenu granu budu li čekali da izravnaju stare račune; važnije je da podvuku crtu, i da ne prave novi ceh.
Nije Blažević taj koji bi brisao ono loše što se dogodilo Hrvatima i Srbima u 20. stoljeću, i u ratu i u miru, nego da se piše bolja povijest. On je među posljednjima koji bi obnavljao Jugoslaviju, čak i kad je hrvatski Ustav ne bi izrijekom zabranjivao; ostao bi bez entuzijazma s kojim je dočekao njezin kraj.
Čak i kad je bacanje kamena na Srbe, zbog agresije iz 90-ih godina, bio popularni sport u Hrvatskoj, slavni trener nije u tome sudjelovao, tako da bi se hvalio da mu žena nije Srpkinja, ili da bi skidao hrvatsku prašinu sa srpskih opanaka.
Prije bi rijeka Sava još jednom mogla poteći uzvodno nego što bi Ćiro Blažević promijenio svoja temeljna uvjerenja o Jugoslaviji i o Hrvatskoj.
U bitnim stavkama iz ratnoga dijela političke prošlosti, nema kod Pupovca ništa što bi priječilo jednog hrvatskog nacionalista i domoljuba Blaževićeva ranga da mu pruži prst kad mu drugi odbijaju ruku.
Može se, suvišno, nagađati bi li to učinio da je mogao pretpostaviti da među Hrvatima, ili u njima, postoji još neispražnjeni rezervoar negativnih emocija koji se prolio i po njemu, kao da je i on sam ‘91. bio na drugoj strani barikade; postoje i solidne zalihe mržnje koja se prenosi i na treće koljeno, i truje njegovu unučad u školi.
Nije to problem djece, to je problem odraslih, na prvome mjestu njihovih roditelja, zatim njihovih učitelja i vjeroučitelja, a onda i šireg društvenog ambijenta. Točno je da se jedan dio hrvatskih Srba opirao hrvatskoj neovisnosti, neki i s oružjem u ruci i s barikadama na putu.
Treba li osuđivati Blaževićeve ili druge slične hrvatske inovatore koji bi gradili mostove tamo gdje su nekad podignute barikade? I Franjo Tuđman je tražio „svoga Srbina“, prvo u krivom čovjeku, u Jovanu Raškoviću, zatim na krivi način, sa Simom Rajićem.
S rehabilitacijom Nikole Tesle, dobiva se model s kojim i Ćiro Blažević uskače u vlak koji vodi normalnosti hrvatsko-srpskih odnosa. Za francuskoga predsjednika Chiraca jedan je biograf napisao da ga se ne smije poznavati ako ga se hoće mrziti.
To bi se moglo reći i za hrvatskoga trenera kojemu njegovi nekadašnji prijatelji okreću leđa, a bivši politički kritičari pružaju ruku, misleći da je u nevolji većoj nego što stvarno jest: on misli pozitivno kad ide linijom težeg otpora.
Vjerojatno ni Blažević nema iluzija da ima tu moć da sa svoje rampe može lansirati vodećeg srpskog političara u Hrvatskoj, ili njegova izabranika, izravno u sami Bruxelles. Ali, kad je već o Europi riječ, htio je pokazati da se ni on nije vratio u Hrvatsku iz Tunguzije, nego da je prije toga položio ispite iz vještina dobrog vladanja u zemlji u koju su se sklanjali mnogi kojima je bilo teže nego njemu.
Zato je jedan Hrvat, i to s reputacijom nacionalista, mogao politički podržati jednoga hrvatskog Srbina: to je prava rijetkost, ali i dobra pojava. Znači da Hrvati i Srbi nisu osuđeni da žive u vječnom sukobu, ni da budu odvojeni u istoj državi.
U tom pogledu, Blažević je dao dobar primjer, čak i dobro obrazloženje da su Srbi iz Hrvatske hrvatski državljani i da su svi ljudi u Hrvatskoj jednaki. Sve izgleda notorno, i bilo bi, ali u jednoj drugoj državi u kojoj svi ljudi čine korpus građana.
U Hrvatskoj baš i nije ostvaren model države građana, ona je još daleko od toga da svi državljani budu (politički) Hrvati; zato je važno da ima ljudi koji će na to podsjećati iz svoga ugla, pa makar ih proglašavali mrtvima prije smrti. Zašto hrvatstvo dokazivati antisrpstvom zato što negdje postoji srpstvo koje se izražava kao antihrvatstvo?
On je veliki Hrvat
Sigurni Blažević posjeduje bogat fond optimizma kad vjeruje da će stvari doći na svoje mjesto, iako i on vidi da su sva mjesta već popunjena. Vođa vatrenih ušao je u nacionalnu memoriju kao veliki Hrvat. Ćiro Blažević i jest veliki Hrvat, ali po tome što je učinio za Hrvatsku kad ju je približio i afričkome dječaku.
Neka i drugi naprave velike stvari za Hrvatsku, i tako i oni steknu prava da budu veliki Hrvati. Ako je svoj politički kapital, i svoju popularnost, odlučio uložiti u stvaranje boljih hrvatsko-srpskih odnosa, nije napravio izdaju da ga se (pr)oglašava pokojnikom, ni grijeh da bi ispadao pokajnikom.
Pitanje je odnosi li se na njega jedna od čuvenih misli Veselka Tenžere (kojega je posebno obožavao) da se „većina ljudi rodi na pogrešnom mjestu“. Tko zna što bi bilo s Ćirom da je rođen u Švicarskoj, a da je odrastao u Bosni!
Možda se za nj ne bi moglo govoriti da je u životu proživio mnogo nevolja od kojih se većina nije dogodila. Ovako je on svjedok nevolja koje sam sebi stvara. U zemlji koja je zarobljena prošlošću, jedan od zarobljenika shvatio je da se Hrvatska mora povući iz rovova da bi bila normalna država kojoj neće drugi propisivati kako se treba vladati.
Njemu je, poslije sportskih bitaka, jasno da se jedan narod može lakše osloboditi svojih iluzija negoli mržnje: iluzije su, kako je govorio jedan kršćanski političar, štetne, a mržnja je smrtonosna.
Ako će se jednom uspostaviti Velered Franje Tuđmana, možda bi Miroslav Blažević bio idealni prvi nositelj toga ordena. Kad on poziva: Ne okreći se, sine, on poziva i Hrvate i Srbe da gledaju naprijed. Postoji li bolji način da se Hrvatska izvuče iz prošlosti koja je toliko dugo i uspješno sputava?
>>>> ŠTO JE ĆIRO GOVORIO KADA JE GOSTOVAO NA VEČERNJI TV-U POGLEDAJTE U GALERIJI NA VRHU TEKSTA!
Ima jedna zagorska popevka čiji stih ide: "Jer nič mu ne diši, kak mu dišiju penezi..."