Po vlastitu priznanju, tekvondaška olimpijka iz zagrebačkog Osvita Kristina Tomić (25), ne podnosi dobro izolaciju nametnutu nam svima zbog epidemije koronavirusa. Ali više iz socijalnih razloga, kao društveno biće.
- Sve ovo teško mi pada jer ja sam tip osoba koja se stalno negdje kreće. Bilo da su to treninzi dva puta dnevno, odlasci na fakultet, druženje s prijateljima. Ja sam stalno negdje, a sada kada ne idem nigdje to je za mene nepoznati teritorij.
Prije epidemije koronavirusa i poduzetih javnozdravstvenih mjera, njen prosječan dan izgledao je ovako:
- Ujutro bih odradila trening, pa bih objedovala, pa bih otišla na fakultet, pa opet na trening. U međuvremenu bih se vidjela s prijateljima ili bih nešto obavljala. Zapravo, kod kuće me ne bi bilo od jutra do navečer. Tada se obično žalim da mi u jednom danu nedostaje još pokoji sat više, a sada mi fali taj ritam.
Sada je u izolaciji, u obiteljskom stanu na Trešnjevci, baš kao i njeni roditelji Draženka i Marko koji su morali privremeno zatvoriti svoju kopirnicu. No, netko je u obitelji Tomić i ovih dana izuzetno angažiran.
- Moja starija sestra Irena je liječnica i radi na Hitnoj u Heinzelovoj i u punom je pogonu.
Pribojava li se mlađa sestra da joj se seka u obavljanju posla ne zarazi virusom?
- Ne, jer jako su dobro opremljeni, čak i kada postoji minimalna mogućnost da se radi o nekom zaraženom. Jednom je bila i u karanteni, nekih 20-tak sati, sve dok se nije ispostavilo da taj njihov pacijent nije zaražen virusom COVID-19.
Kako provodi slobodno vrijeme kojeg sada ima napretek?
- Družim se s obitelji, lovimo neke zaostatke koje smo imali godinama unazad. Svi smo stalno bili zauzeti, negdje trčali, a sada se dosta družimo. Osim toga, gledam serije i čitam knjige. Eto, i prije no što će se dogoditi ova pandemija počela sam čitati knjigu "Otok", povijesni roman od Victorije Hislop o koloniji gubavaca na jednom grčkom otoku.
Negdje krajem lipnja prošle godine, Kristini je dijagnosticiran dijabetes tipa 1. Za vrhunsku sportašicu bio je to vrlo hladan tuš, no ona u ničemu nije posustala. Štoviše, ova nesalomljiva cura u međuvremenu se kvalificirala za nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju koje su, eto, odgođene za godinu dana.
- Tako je najpametnije jer nitko ovog ljeta ne bi mogao nastupiti u 100-postotnoj formi.
Uvodi li ju to u problem čuvanja kilaže za njenu olimpijsku kategoriju (49 kg) što je, uz njenu dijagnozu, ipak otežano?
- Jest, to je istina, no ja se nastojim držati na stabilnoj kilaži, a tih tri do tri i pol kilograma ionako skidam uoči velikih natjecanja. Nadam se samo da mi se cijeli metabolizam neće poremetiti u ovih dodatnih godinu dana.
Da li ju njena dijagnoza svrstava u rizičnu skupinu kad su u pitanju zarazne bolesti?
- Svi mi govore da spadam jer to je autoimuna bolest, no ja se stvarno super osjećam. Možda sam jednom u životu imala temperaturu. Imunitet mi je stvarno OK.
A da bi ga dodatno ojačala, Kristina ne prestaje s treninzima.
- Ispred kuće imam školsko igralište pa trčim, a u kući odrađujem treninge snage koje mi šalje trenerica. Kada znam da u dvorani nema nikoga odem do kluba i izlupam vreću.
Je li skidanje kilaže kontraindicirano s režimom života kakav netko s dijabetesom mora voditi?
- Većina ljudi ne može zamisliti nejedenje, a meni je to normalno već deset godina. Uostalom, kada ne jedem onda se ne moram pikati, ne trebam davati niti inzulin.
Kaže da se na tu, stuboku, promjenu u životu, posve naviknula.
- Dajem si injekcije 4-5 puta dnevno, prije svakog obroka obvezno i prije spavanja.
Nije joj nužno to činiti po osjećaju jer ima poseban senzor na nadlaktici.
- To vam je kao malo dugme, u koži, koji iz međustanične tekućine mjeri razinu šećera koja mi se pokazuje kada senzor prislonim na čitač.
Smije li sportašica taj senzor imati i u tekvondaškoj borbi?
- Imala sam ga već na svim natjecanjima, samo preko njega moram zalijepiti neku trakicu da mi ga netko ne istrgne u borbi.
Računa, strogo, mora voditi i o tome da jednom godišnje Svjetskoj antidoping agenciji prijavi terapijsko izuzeće, jer se inzulin tretira kao zabranjeno sredstvo.
- Terapijsko izuzeće prijavljujem jednom godišnje i to ću ponovo učiniti u rujnu. No, zato svaku promjenu mjesta boravka moram prijaviti u programu ADAMS jer antidoping kontrolori moraju znati gdje ste i kada vas na toj lokaciji mogu dobiti. Kako sam ja još i prije pojave koronavirusa prijavila da sam kod kuće uvijek između šest i sedam ujutro, jedna me kontrolorka posjetila u šest ujutro. Kada me 2-3 puta ne bi našli na adresi koju sam prijavila, uslijedila bi suspenzija na dvije do četiri godine jer i to spada u kršenje antidoping pravila.
Otvori KEKS Pay
