Nakon nedavnog, vrlo zanimljivog, okruglog stola "Kako izgleda sport u kojem su žene glavne", porazgovarali smo s Marijom Anzulović, predsjednicom zagrebačkog Društva sportaša veterana i rekreativaca, jednom od inicijatora ovog zanimljivog skupa.
Na pitanje koliko je u sportu teško ženama s obiteljskim obvezama, ona je kazala:
– Teško je. Kako se ono kaže, moraš biti žena, majka, kraljica. Mi živimo u takvom društvu gdje cijela obitelj počiva na ženskim leđima. I zato mi je bilo sjajno čuti da su naše dvije gošće, nogometna sutkinja Lada Rojc i tim menadžerica muške nogometne reprezentacije Iva Olivari, vrlo priznate u tom takozvanom muškom svijetu.
Osim spomenutih dama na tom okruglom stolu sudjelovale su i nutricionistica Mimi Vurdelja, bivša odbojkašica Senna Ušić Jogunica, sportska novinarka Romana Eibl te profesorica s KIF-a Cvita Gregov.
– Drago mi je da smo imali ovako eminentna imena, a mi ćemo pokušati da i na idućem okruglom stolu pružimo opet nešto novo i drukčije, da javnosti bude zanimljivo.
Ono što je zanimljivo, a vezano je uz Mariju svakako je to da je ona bila prva, i dosad jedina, hrvatska sportašica koja je, otkako je Lijepa Naša samostalna, nastupila na Olimpijskim igrama kao majka. Dogodilo se to u Sydneyu 2000. godine.
– Kako sam ja tada igrala poziciju libera, i bila sam dobra na prijemu servisa, izbornik Ivica Jelić pozvao me u sastav reprezentacije koja je prvo morala proći kvalifikacijsko sito i rešeto u Japanu. Tada sam već bila dvostruka majka, jer je Andro imao devet, a Roko četiri godine.
A to će reći da se naša sugovornica više puta vraćala sportu.
– Prvi put sam rodila s nepune 23 godine, a potom s 28 i u oba slučaja nije mi bilo lako ponovo upogoniti tijelo u režim treninga kakav traži vrhunski sport. Nakon trudnoće i poroda nije lako pokrenuti lokomotorni sustav. A u to vrijeme mi nismo imali individualne trenere pa sam se sama pripremala za povratak. Sjećam se da sam radila vježbe za jačanje trbuha i leđa, trčala... Odbojke sam se ostavila, kako kaže moj muž iz tek iz petog pokušaja, tek kada sam 2004. rodila kći Miu.
Koliko je bilo teško "hendlati" majčinstvo i sportske obveze?
– Jako teško jer mi nismo imali baka-servis u punom kapacitetu. Pomagali su nam i moja i suprugova mama no nisu mogli uvijek pa smo izračunali da smo na dadilje potrošili u visini jednog manjeg automobila. Meni je odbojka tada bila i moja ljubav i moj posao i nisam htjela propustiti priliku da odem na Olimpijske igre. A to se pokazalo i dosad jedinim nastupom hrvatskih odbojkašica na Olimpijskim igrama do kojih je, u našem sportu, zamršeniji put nego u drugim ekipnim sportovima. Ne znam kada će se naše cure idući put kvalificirati, morat će se puno toga posložiti da se iz ovako jake Europe kvalificiraju za Olimpijske igre.
Je li bilo zahtjevno usredotočiti se maksimalno na sportska natjecanja uz stalne misli o tome je li s klincima sve u redu, nedostaje li im mama i slično?
– Mi smo se i prije Sydneya već naviknuli na moje obveze. Za vrijeme tih Igara točno se znalo kada zovem svoju mamu da provjerim kakvo je stanje sa sinovima. Jedan dio vašeg mozga, bez obzira na to koliko vi obveza imali, uvijek je povezan s djecom. Iz tog vremena rado prepričavam jednu anegdotu. U našoj župi na Knežiji bila je časna sestra Mila koja je gledala naše utakmice, bez obzira na to jesu li bile po noći i, kada je ugledala ujutro Andru na misi, kazala mu je da mu je gledala mamu kako igra za Hrvatsku. A Andro je na to kazao: "Znam, znam, poslije utakmice me nazvala da ne zaboravim ujutro otići na misu."
Već dva desetljeća Marija radi kao trenerica pri Zagrebačkom odbojkaškom savezu zadužena za individualni rad s nadarenim odbojkašicama pri čemu ima pod nadzorom devet ženskih zagrebačkih klubova. A među tim klinkama puno je kćeri poznatih sportaša.
– U gradskim selekcijama su kćeri košarkaša Prkačina, Gulina, Sesara, ali i nogometaša Tomislava Ivkovića. Ja kažem, blaženi košarkaši jer znam da će kći dati u odbojku.
A košarkaši su bili "blaženi" i davnih 80-ih kada su odbojkašice Mladosti, među njima i Marija, birale svoje partnere i buduće supruge.
– Poznata je priča o četiri cibonaško-mladostaška braka pod prezimenima Anzulović, Ušić, Čutura i Bečić. No, morate znati i da se Barbara Jelić udala za košarkaša Tomu Ružića, ali i da su košarkaši Ivan Tomas i Mario Stojić također oženili odbojkašice.
A njen brak s košarkašem Draženom Anzulovićem već godinama, najveći dio godine, funkcionira na daljinu jer suprug jede gastarbajterski kruh, već niz godina u Rusiji.
- Nisam se na to naviknula i nikad neću i nije mi lako samoj. Volim se našaliti i reći da sam samohrana majka. Prije sam suprugu odlazila dvaput u sezoni i to dok je radio u Sibiru odnosno Krasnojarsku do kojeg se iz Moskve leti preko pet sati. Sada je pak u Samari do koje je lakše putovati.
Osim supruga Dražena, trenutačno trenera ruske Samare, košarkaši su i Marijini sinovi. Andro je završio karijeru kao košarkaš Dinama i radi u Hrvatskom košarkaškom savezu kao koordinator za reprezentativne selekcije dok je Roko trener najmlađih uzrasta u Ciboni koji glasom i stilom rada podsjeća na oca.
