Klara Šiljeg jedna je od najvažnijih žena hrvatskog plivanja – trenerica, bivša izbornica, sveučilišna profesorica i predsjednica Plivačkog kluba Maksimir. Iza nje su desetljeća rada, vrhunski rezultati, olimpijske priče, znanstveni rad i projekti koji su mijenjali plivačku sliku gradova, ali i jasan stav da sport ne završava medaljom, nego čovjekom koji iz njega izađe.
Ne živim u prošlosti
Iza vas su velike plivačke priče. Kada danas pogledate svoj put, po čemu ga najviše pamtite?
– Ne volim previše živjeti u prošlosti, više me zanima budućnost i to što sam još uvijek potrebna i što još uvijek mogu raditi. Ali kad se osvrnem... Eto, počela sam tijekom studija raditi u plivačkoj školi Grada Zagreba, zatim u Mladosti, gdje sam bila zadužena za žensku ekipu, a poslije sam u Dubrovniku trenirala Marijanu Šurković, koja je otišla na Olimpijske igre u Sydney. Nakon nje došla je Sanja Jovanović, a poslije i Ana Blažević, koja je također ostavila dubok trag u mojoj karijeri.
Sanja Jovanović jedno je od najvećih imena hrvatskog plivanja. Što vam danas znači njezina priča?
– Sanja je čudo i ikona hrvatskog plivanja. Kad je kao dijete došla na gruški bazen, vidjelo se da će uspjeti. Ja sam bila ta koja ju je gurala, podržavala i usmjeravala. Ali ono čemu se danas najviše veselim, više nego svim medaljama i rekordima, jest to što je Sanja ostvarena, uspješna žena. Ona je sportska direktorica Primorja, kluba koji je lijepo posložen i odlično funkcionira. To je meni intimno možda i najveći uspjeh.
Često govorite da se i dalje najviše veselite radu. Što vas danas pokreće?
– Ana Blažević. Ona je predivno biće. Nakon ozljede i operacije kuka vratila se plivanju s takvom radošću da je to nevjerojatno. Kad mi pošalje poruku da joj slučajno ne smanjim volumen ili intenzitet treninga, što da radim s takvim djetetom nego da i sama budem još bolja?
Danas ste profesorica na Kineziološkom fakultetu. Koliko vam je znanost promijenila pogled na trenerski posao?
– Puno. U vrijeme kad sam radila sa Sanjom nije bilo interneta ni dostupnih istraživanja kao danas. Ako sam imala neku dvojbu, morala sam pitati starije kolege, tražiti informacije, oslanjati se na iskustvo. Danas mi je znanost stalno pri ruci i jako je koristim. Za svaku dvojbu koju imam rješenje najprije potražim u stručnoj literaturi i bazama podataka, a onda zovem kolege i razgovaramo. To mi je nešto najljepše – stalno tražiti još bolje rješenje.
Jedna od tema koje često otvarate jest i velik broj neplivača. Kako gledate na to da smo zemlja mora i vode, a i dalje imamo djecu koja ne znaju plivati?
– To me jako boli. Još dok sam bila u Dubrovniku, pokrenuli projekt da sva djeca prvih i drugih razreda dođu na testiranje. Tko ne zna plivati, naučit ćemo ga. Tko pokazuje talent, usmjerit ćemo ga prema klubu. To je bila obostrana korist. Naučili smo djecu plivati, a stručnjaci su mogli prepoznati talent. Sanja je primjerice tako došla na bazen. Da svaki sport prepozna jednu takvu djevojčicu ili dječaka godišnje, mi bismo čuda napravili.
S tom ste idejom otišli i u Varaždin?
– Da, kad sam došla u Varaždin, tamo se tek stvarala tradicija plivanja. Pokrenuli smo projekt "Varaždin pliva" i to mi je bilo jako važno. Uz pomoć Grada i ljudi koji su tada vodili sustav uspjeli smo izboriti da vodeni sportovi dobiju status koji zaslužuju. Nije mi bilo prihvatljivo da plivači moraju dodatno plaćati ulazak u bazen da bi trenirali. To je diskriminacija sportaša vodenih sportova.
Donijeli smo medalje
Danas vodite i Plivački klub Maksimir. Što vam je ondje najveći izazov?
– Graditi klub od početka strašno je teško. Ali ono čemu se danas možda više veselim od stvaranja plivača jest stvaranje trenera. Sve sam sama učila i znam da to nije lako. Zato sam u Maksimiru okupila mladi tim i rekla sebi: "Sad je prilika da iza mene ostanu ljudi koji će znati dalje." Uspjeli smo – donijeli smo medalje Zagrebu i Hrvatskoj, bili ekipni prvaci države, ali sustav nas još uvijek ne prepoznaje onako kako bih voljela. Ipak, strpljiva sam. Najvažnije mi je da naši plivači dobro plivaju.
Kad danas podvučete crtu, što vam se čini najvažnijim u sportu?
– Da sportaš nakon karijere ne ostane izgubljen. Najgore mi je kad netko tko je cijeli život trenirao, ustajao u šest ujutro, bio discipliniran i predan, na kraju ne zna što bi sa sobom. Takvi ljudi nisu nesposobni – naprotiv, oni mogu biti vrhunski radnici, stručnjaci, gospodarstvenici.
Otvori KEKS Pay
