Zvali su ga "diktator", "tiranin" i kako već ne, ali njegova se sportska filozofija pokazala nadmoćnom i pobjedničkom. Za tiranima i diktatorima nitko ne žali, a o Ratku Rudiću (71), koji je ovo ljeto odlučio okončati svoju nadasve uspješnu karijeru vaterpolskog trenera, svi njegovi bivši igrači imaju samo riječi hvale. Jer omogućio im je da i sami - uz puno uloženog napora, doduše - budu uspješni i trofejni.
Uostalom, za Rudićev povratak u Hrvatsku u prosincu 2004. (iz SAD-a) najzaslužniji su bili upravo njegovi bivši učenici: Perica Bukić, Goran Sukno i Milivoj Bebić, koji su u to vrijeme bili na čelu Hrvatskog vaterpolskog saveza.
- Bukić je primjer kako se nakon svršetka sportske karijere može uspješno nastaviti u drugim poslovima, pa i u politici. Pero je prošao moj dril u kojem sam od igrača tražio potpuno posvećivanje sportu, a potom smo osam godina godina bili najbliži suradnici koji su tražili najbolja rješenja za hrvatski vaterpolo - kaže Rudić, koji prema našoj evidenciji ima 69 što igračkih što trenerskih medalja.
Mogao je s Pro Reccom taj broj i povećati, ali neizvjesnost zbog koronavirusa je učinila svoje. Rudiću je dosadila izolacija u Italiji, radije se vratio u Zagreb, pa potom u svoje Mrzle Vodice (Gorski kotar). Odande mu je majka, dok mu otac vuče podrijetlo iz Dicma u Dalmatinskoj zagori. Ratko je rođen 7. lipnja 1948. u Beogradu, gdje mu je otac Jakov kao vojni časnik u to doba službovao. Odrastao je u Beogradu i Rijeci, a s vaterpolom se upoznao u Zadru kad je imao deset godina...
Ostatak njegova trofejima popločanog puta uglavnom se zna, a evo što o bivšem učitelju misli Perica Bukić. Njemu je Ratko bio trener, potom sportski suparnik (dok je vodio Italiju), a nakon toga i bliski suradnik u HVS-u.
- Doslovno se cijela moja vaterpolska karijera prepletala s Ratko Rudićem, surađivali smo u više navrata i to uglavnom iznimno uspješno. Ipak, bilo je situacija kada smo bili na suprotnim stranama. Početak našeg susretanja bila je moja prva seniorska sezona za Solaris. Tog listopada 1981. kao 15-godišnjak sam nastupio u Kupu protiv Partizana, za koji je jednu od svojih zadnjih utakmica igrao i Ratko. Tako da sam ga doživio i u bazenu. Tada je on bio veliko igračko ime u svjetskim razmjerima. Ipak, Ratko trener je rezultatima značajno nadmašio Ratka igrača - kaže danas Bukić.
Prvi zajednički uspjeh ostvarili su u Los Angelesu 1984. kada su osvojili olimpijsko zlato.
- S 18 godina osvojiti olimpijsko zlato! To se ni s čim ne može usporediti. Prije Igara na jednom sam treningu slomio kost šake desne ruke, ali me Ratko unatoč tome poveo u Kaliforniju. I tu je krenuo naš niz. I danas se živo sjećam detalja s tih Igara, Olimpijskog sela, Los Angelesa..., ali najviše mi je u pamćenju ostao posljednji susret protiv Amerikanaca. Dobro se sjećam Ratkovih riječi na sastanku prije utakmice da smo "sve ovo dosad odradili za našu sportsku javnost, za status sporta, ali da sad odigramo za sebe, za svoj gušt". Osam tisuća ljudi se naguralo na plivalištu, plus još krcata sva okolna brda, u fantastičnom srazu tada dviju najboljih reprezentacija svijeta, u kojem su naši suparnici poveli s 5:2. Tada nam je u pauzi između četvrtina došao Ratko, dao nam nekoliko savjeta što se igre tiče i odlazeći prema klupi samo onako usput, smireno i samouvjereno kako on to zna, dobacio: "Ej, nemojte da ovo slučajno izgubimo!" - prisjetio se Pero, naglasivši:
- Ratkova je iznimna kvaliteta bila u tome što se sjajno znao prilagoditi okruženju. I što je svakoj sredini znao prilagoditi svoj sustav rada kojim će ostvariti cilj, ne odustajući od svojih glavnih postulata. Ono za što ću mu ja kao sportaš do kraja života biti zahvalan je to što me naučio koliko je važna apsolutna posvećenost cilju. Govorio je: "Nemoj napraviti 99 posto zacrtanog plana, odradi 110 posto da bi bio siguran da ćeš, kad treba, dati maksimum. I da sutra nećeš sebi predbacivati na način: eh, da sam odradio još taj dio, možda bih..." I naučio me da je momčad najvažnija. Lijepo je biti najbolji igrač, lijepo je biti najbolji strijelac, ali jedino što vas potpuno ispunjava je pobjeda vaše momčadi. Popeti se na postolje, ali ono u sredini. Osvojiti zlato! Jedino tada nema dodatnih pitanja: pa, kako niste uspjeli pobijediti i u finalu, zašto niste... Kad se osvoji zlato, nema dodatnih komentara osim čestitki.
I sad je Ratkovoj trenerskoj karijeri kraj, iako se i prije već dva puta opraštao, ali i Bukić zna da Rudić ne može bez vaterpola.
- Čitam ovih dana da je Ratko završio s vaterpolom, ali znajući njega... Vaterpolo je zrak koji on diše. I sigurno je samo to da ćemo ga i dalje gledati uz rub bazena, samo u nekoj drugoj ulozi. On je nesumnjivo najveći i najuspješniji vaterpolski trener svih vremena. Danas s ponosom mogu reći: i moj prijatelj! - zaključio je Bukić.
Puni su pohvala na Rudićev račun i drugi igrači koje je on vodio:
- Ja volim reći: Ratko je Rolls Royce svjetskog vaterpola. Žao mi je što se prije nije vratio u Hrvatsku jer bih onda i ja imao koju medalju više u karijeri - napomenuo je Dubravko Šimenc, nestaško kojega je Ratko smirivao dajući mu da pročita neku od knjiga.
Andro Bušlje je s Ratkom "odradio" svih osam godina Rudićeva mandata na kormilu hrvatske reprezentacije, od SP-a u Montrealu, gdje su bili samo četvrti (nesretno izgubivši u borbi za broncu od Grčke), do OI u Londonu 2012., gdje su postigli najveći uspjeh hrvatskog vaterpola od državne samostalnosti.
- Prošli smo zajedno i ono najteže i ono najbolje, a na kraju kad se pogledaju svi rezultati, za Ratka mogu reći samo pohvale. Red, rad i disciplina, to je Ratko - sažeo je sadašnji kapetan reprezentacije odnos prema treneru koji ga je (uz Tucka) najdulje vodio, neovisno o tome radi li se o klubu ili o reprezentaciji.
- Uspio se prilagođavati vremenu, što mogu samo najveći. Mislim da je puno pomogao hrvatskom vaterpolu, udario mu je temelje i izvan bazena. Pa, tako i dan-danas postižemo vrhunske rezultate. Ratko je jednom riječju legenda - kaže Sandro Sukno koji je pod Rudićevom paskom sudjelovao u osvajanju europskog (2010.) i olimpijskog zlata (2012.).
ww︆︅︆︅︆︅w︆︅︆︅︆︅.k︆︅︆︅︆︅isst︆︅o︆︅︆︅k︆︅︆︅︆︅.c︆︅︆︅︆︅om