Nakon službene objave dan prije, u fotografijama osvježenom VIP salonu Cibone predstavljen je novi trener hrvatskog prvaka. Ivana Tomasa (45), nasljednika Ivana Rudeža (46), predstavio je sportski direktor Marin Rozić, čiji je novi trener bio konačni izbor.
– Ja sam bio iznenađen time koliko se trenera nudilo. Svi su oni prepoznali da je Cibona ozdravila, da više nije bolesnik, da želi rasti. No pri svemu tome nastojali smo ostati prisebni i da ne istrčavamo s velikim pričama i svotama, već smo se odlučili graditi novu priču kako bismo dospjeli tamo gdje Cibona pripada, a to je europska košarkaška elita. Naš novi trener svojedobno je igrao za Cibonine juniore, bio je trener u našim mlađim uzrastima, igrao je i za naše seniore, a bio je i pomoćni trener seniorske momčadi. I jedino što mu nedostaje je da bude još i seniorski trener, što se sada i ostvarilo – kazao je Rozić i naglasio:
– Ivan zna kamo dolazi i što ga čeka, a mi koji pratimo košarku znamo da su njegove momčadi igrale dobro, bez straha od jačih od sebe, kojima bi i pomrsile račune.
Pri tome je od svojih igrača izvlačio maksimum, a momčadi su mu igrale iznad očekivanja.
Iz obitelji s tri košarkaša
Nakon što ga je nahvalio njegov novi šef, s novoustoličenim trenerom vukova imali smo prilike nakratko porazgovarati. Iako je nakon inauguracijske presice žurio na videoanalizu današnjeg suparnika (Igokea, 18.30), našao je vremena i da se, nakon naših pitanja, predstavi čitateljima. Već smo spomenuli da Ivan dolazi iz jedne od najkošarkaškijih hrvatskih obitelji, u kojoj su tri košarkaša (Ivan, Marko i Luka) i jedan trener.
Tata Ante, veliki košarkaški entuzijast, odgojio je tri igrača. Kako je bilo odrastati u takvoj obitelji?
– To je vrlo jednostavno. Ja sam bio dijete od pet-šest godina, a otac je bio ludo zaljubljen u Dražena i Cibonu. Ja sam uz njega to gledao, radujući se svim uspjesima tadašnjih cibosa, ali i prolijevajući suze zbog poraza od Zadra i Crvene zvezde pred kraj Draženove ere u Ciboni. I onda se to prenosilo s oca na mene, s mene na Marka, a potom i na najmlađeg brata.
Najveću igračku karijeru ostvario je srednji brat Marko, koji je igrao i za euroligaške velikane kao što su Real Madrid i Fenerbahçe. Koliko je guštao u njegovoj karijeri?
– Puno više sam guštao nego on sam za sebe. Bio sam ponosan brat i u danim trenucima bilo mi je jako žao kada bi se ozlijedio. Teško sam proživljavao te njegove ozljede.
Marko je, zbog ozljeda, nerijetko bio "faktor X", koji je nedostajao reprezentaciji za značajniji domet.
– Da, to je bilo tako. Uvjeren sam da bi i hrvatska reprezentacija profitirala i napravila koji dobar rezultat više da je on tijekom karijere bio zdraviji. No i kad se podvuče crta pod sve te ozljede, još uvijek je to jako dobra karijera.
Je li činjenica da je igrao na mjestu razigravača, a za njih se kaže da su produžene ruke trenera na parketu, utjecala na to da i sam postane košarkaškim strategom?
– Ja sam uvijek bio takav, nekakav kreativan igrač, i to je sigurno jedan od razloga što sam otišao u trenerske vode. Realno sam prilično rano prestao s ozbiljnom košarkom, zbog svih tih zdravstvenih problema, a poslije i ozljeda. To je bio prirodan put da ostanem u košarci.
Ivan ima dragocjeno iskustvo igranja u nekim od zemalja s najjačim nacionalnim ligama, kao što su Grčka, Španjolska, Rusija...
– Prošao sam ja kao igrač i našu reprezentaciju, u kojoj su igrali i naši veliki igrači. Nešto sitno igrao sam i Euroligu, vrlo kratko, što i nije vrijedno spomena. Prošao sam kao igrač puno, pasivno uz brata, koji je bio na višoj igračkoj razini, a već dugo radim kao trener. Radio sam u omladinskom pogonu Cibone, potom kao pomoćnik prvog trenera Ante Nazora. Poslije sam radio u klubovima Bosco i Zabok i bez obzira na to što ljudi možda misle da sam neiskusan trener, to nije tako. Ja sam prilično iskusan.
To je zato što je dosad radio samo na razini hrvatske klupske košarke, a ovo je ipak iskorak na puno veću razinu jer Cibona igra i Fibinu Ligu prvaka i regionalnu ABA ligu.
– Uspjeh i neuspjeh su i na višoj i na nižoj razini, a jedino je odjek drukčiji.
Upravo je nedostatni publicitet košarke "krivac" da je za prosječnog hrvatskog poklonika sporta (one izvan košarke) Ivan Tomas prilična nepoznanica. S obzirom na status hrvatske košarke i njezinu slabu prisutnost u medijima, u široj sportskoj javnosti jako se malo zna o nekim dobrim košarkaškim zanatlijama.
– Ja sam ponosan na to što sam dvaput dobio nagradu od kolega trenera koji su birali klupskog trenera sezone, što sam dijelio s Danijelom Jusupom. Jednostavno, ne prati se kod nas u medijima košarka toliko da bi taj glas dopro do sportske javnosti.
Uigravat ćemo se kroz utakmice
Da je trener prosječnih nogometnih klubova, za njega bi se u Hrvatskoj puno više znalo.
– Tako je. Svi mi koji nismo u nogometu vrlo dobro znamo tko su Nikola Šafarić, trener Varaždina, i Silvijo Čabraja, trener Slavena. Naročito Čabraja, koji je ulovio kontinuitet i gdje god radio, vidi se njegova ruka. I to svi znaju. A da to nije nogomet, nego košarka, pitanje je koliko bi to ljudi znalo i valoriziralo.
S obzirom na to da je igrao na poziciji "playmakera", što Hrvatska mora promijeniti u razvoju igrača da proizvodimo razigravače poput naših susjeda Srba?
– Moramo realno imati što više dobrih poligona na kojima će se ti mladi igrači moći razvijati. Uz to je vezano i trenersko i klupsko strpljenje kad se razvija jedan takav igrač.
Okolnosti u koje je Ivan upao nisu takve da će i on imati puno prostora za razvoj igrača. Jer, rezultatski imperativ u klubu kao što je Cibona je iznad svega. Osim toga, pred njim su tri utakmice (Igokea, Split i Strasbourg) u samo pet dana, a to je najbolja slika kakav ga tempo čeka, u kojem neće biti ni vremena za dovoljno treninga.
– Morat ćemo iskoristiti i utakmice kao jednu vrstu uigravanja. Nema nam druge. A i u reprezentaciji više neću moći participirati koliko dosad, a naročito potkraj studenoga, kada će mojem klubu itekako dobro doći reprezentativna pauza za dobre timske treninge.
Otvori KEKS Pay
