Kako je Rusija, zahvaljujući Svjetskom nogometnom prvenstvu, na mjesec dana postala obećana zemlja i fascinantna, očaravajuća priča za sve koji su u njoj proveli i samo nekoliko dana? Pitaju se svi koji su na bilo koji način bili djelićem ovoga nogometnoga cirkusa, u kojemu ni u jednom trenutku, ni u jednome od deset gradova raštrkanih širom Rusije nije nedostajalo blještavila, šarenila, glamura, spektakla, ali u kojemu je na kraju najveći gubitnik ipak ostao – nogomet.
Megaburger prije driblinga
Novinarski romantičari i nostalgičari, s nekoliko stotina utakmica svjetskih prvenstava “u nogama”, povući će paralelu između turnira u Rusiji i, primjerice, u Meksiku 1986. godine i unisono zaključiti kako “ovo više nije isti sport”. Nekada se Svjetsko prvenstvo igralo za sirotinju, za zapjenjenu raju zaluđenu i opčinjenu nogometnim virtuozima, a danas je ovaj turnir, najzlatnija Fifina koka, postao sinonimom zabave za dokonu elitu željnu provoda, za “čarteraše” iz biznis klase, posrnule političare željne publiciteta i tzv. nogometnu obitelj, tisuće stalnih i pridruženih članova nogometnih saveza, podsaveza, klubova i udruga, uglavnom – grebatore. S takvom publikom i nogometna esencija pomalo gubi smisao; umjesto strastvenih, žestokih, zajapurenih tipova na rubu infarkta i fizičkog obračuna zbog nogometa, kakvi su nekada pohodili prvenstva, jedini su podražaji novoj sorti nogometnih hodočasnika na tribinama zijevanje i podrigivanje: pola litre piva, megaburger s pomfritom i tek prstohvat interesa za nogometnu vještinu.
I kao vrhunac navijačke ekstaze: kreveljenje na stadionskom megaekranu, u zagrljaju sa ženom, ljubavnicom ili čašom piva, naravno, prigodno ogrnut zastavom. Pršteći domoljubni zanos, u možda prvoj utakmici koju su gledali u životu. Važno je ukrcati se na čarter-let, nazočiti, označiti lokaciju na Facebooku, opaliti selfie na stadionu... Nogomet? Ma tko te pita: “Hej, bio sam tamo, pozicija na sektoru blizu terena, pokraj mene Tony Cetinski i Mladen Grdović.... Zamislite kamo je otišao nogomet, odnosno njegova publika, kada se hrvatski i engleski navijači, nekada agresivni i ozloglašeni, na dan utakmice polufinala na Crvenom trgu, iako dobrano pod gasom, nisu čak krivo ni pogledali. Dapače, čak su međusobno igrali mali nogomet na improviziranom igralištu...
Svjetsko nogometno prvenstvo fenomen je i gledano kroz još jednu prizmu, kao Fifin strogo kontrolirani event u svojoj punoj raskoši. Beskrajno dugi, maratonski ulasci na spektakularno dizajnirane, bijele kao snijeg, uglancane stadione, ulasci često dulji od samih utakmica, navijačka priprema za pohod na stadion satima prije počeka meča. Navijači s akreditacijama oko vrata strpljivo, disciplinirano, u dugim kolonama poput mrava mile na prilazima stadionu prolazeći beskonačne sigurnosne provjere, radare, zaštitare, izloženi pogledima namrgođenih ruskih policajaca. Kao da ulaze u Guggenheim ili u Louvre, a ne na nogometni stadion. Ubije ti svaku volju, pa već na prvom punktu, kad ti kažu da otključaš mobitel ili isprazniš džepove, izgubiš strast za nogomet. Zamislite kakva je to nogometna utakmica kada nitko više nikome na prilazu stadionu ne opsuje, ne zaprijeti prstom, ne pljusne u pijanom naguravanju. Navijačke strasti “uzavrele” kao na premijeri “Labuđeg jezera”. To je današnji nogomet po mjeri Fifinih činovnika, uniformiran i robotiziran, lišen bilo kakvog šarma i iskričavosti. Iščupali su mu dušu.
Paničan strah od – zatvora
Na isti način, vojnički precizno i efikasno, Rusi su organizirali i fan-zone u gradskim središtima; osim što su na dan utakmice zabranili prodaju alkohola u dućanima u krugu od dvjesto metara od fan-zone, na prilazima trgovima također su bili postavljeni radari i videonadzor, policijske patrole. I stani u red dugačak i do 50 metara, čekaj da bi ušao, popio pivo za 35 kuna i gledao utakmicu. U egzaltiranoj masi, dok ti gaze po petama, zalijevaju te pivom i urlaju ti na uho...
Pa ipak, perfektna organizacija prvenstva u Rusiji i sve to blještavilo koje je išlo ruku pod ruku s nogometom, mnoge je strance fasciniralo. Naš čovjek, Dalmoš koji već dulje od četiri desetljeća živi u Americi, prvi je put ovoga lipnja posjetio Rusiju.
– Prije puta iz Atlante u baru sam razgovarao s konobaricom Ruskinjom i raspitivao se što bi me moglo očekivati u Rusiji. Rekla mi je: “Nemate se zbog čega brinuti, u Rusiji nećete doživjeti nikakvu neugodnost; ne samo zato što su Rusi prijateljski nastrojeni prema svima nego i zato što se tamo svi panično boje – zatvora.” Jer, u njih tako lako uđeš, a nezamislivo teško izlaziš. Ako uopće izlaziš. Amerikanci iz svojih medija o Rusiji ne dobivaju baš pozitivnu sliku, pa sam tako i ja posve drugačije zamišljao ruske gradove. Očekivao sam da ću u njima svjedočiti prizorima siromaštva, sivila, a na samom mjestu dobio sam sasvim suprotnu sliku: prekrasni gradovi, poput Sankt Peterburga, možda najljepšega grada u kojemu sam ikada bio, te ljubazni, susretljivi ljudi, kojima je jedina mana što ne znaju engleski (u ruskim državnim školama ne uči se ni jedan strani jezik, samo u privatnima, nap. a.) – kaže naš sugovornik i nastavlja:
Prijatelji ga zovu Car
– Prateći hrvatsku reprezentaciju, obišao sam Nižnji Novgorod, Rostov na Donu, Soči i Moskvu. Nevjerojatno; na ulici nisam vidio ni jednog beskućnika, prosjaka, pijanca ili psa lutalicu, a ni grafite po zgradama. Kada sam, u nekim gradovima htio baciti papir u kantu za smeće, ni nju nisam mogao pronaći, zato što na ulici smeća i nije bilo. Zaboga, pa gdje su im kante za smeće! – čudi se naš Amerikanac naglašavajući kako će svojim prijateljima “u States” svakako preporučiti posjet Rusiji.
>> Pogledajte najbolje trenutke dočeka vatrenih
Kad smo već kod “čišćenja gradskih ulica od neprikladnih prizora” uoči najezde stranaca, engleski reporteri koji su posjetili Rusiju prije prvenstva raspolagali su informacijama kako su po nalogu gradskih vlasti u autobusima, pod okriljem noći, odvozili beskućnike u posebne kampove izvan gradova, na njihova privremena udomilišta. Rusi su takve priče opovrgavali, ali pitanje je ostalo u zraku: gdje su odjednom, za vrijeme Svjetskog prvenstva, nestali svi beskućnici? Zar je Rusija iznenada postala zemlja blagostanja?
Prva zvijezda Svjetskog prvenstva u Rusiji naravno nije bio ni Ronaldo, ni Messi, ni Luka Modrić, nego onaj tko je ovaj prestižni turnir doveo u zemlju – Vladimir Putin. Na svakom koraku, u svakom dućanu sa suvenirima, majice su s likom predsjednika: ozbiljna lica pokraj goropadnoga leoparda ili pak s umiljatim štenetom, pa one s montiranom naslovnicom Timea, ispod koje piše: “Putin – osoba godine!”
Vladimir Vladimirovič nije samo na majicama, nego na šalicama, privjescima, magnetima, u reklamama, pjesmama… I na usnama svih Rusa. Njegovo veličanstvo Putin. Za neke je diktator, za neke obožavani spasitelj. A baš te majice i brošurice s njegovim likom puno govore o prvom čovjeku Rusije. Recimo to da je kao srednjoškolac radio na radijskoj postaji i puštao The Beatles, da ga bliski prijatelji zovu Car, a nekad ga zvali Šef, da prezire internet, voli špijunske romane i televizijske serije, da više voli životinje od ljudi i da u svom osobnom zoološkom vrtu ima crnog labradora Konija, dvije pudlice, ovcu Buffy, kozu Skasku, patuljastoga ponija Vadika…
Stranci, pa i naši ljudi koji su za vrijeme Svjetskog prvenstva posjećivali Rusiju, zasipali su nas raznim anegdotama. Na primjer, želite li od moskovske zračne luke najbrže doći do gradskog središta, najefikasnije je prijevozno sredstvo – vozilo hitne pomoći. Najam te vožnje pod rotirkom stoji 500 eura.
Kao da kupujete garsonijeru
Kao disciplinirani pripadnici prave policijske države, Rusi će vas, primjerice, pri kupnji najobičnije prepaid telefonske kartice zadržati i do petnaestak minuta. Traže od vas putovnicu, fotokopiraju, sastavljaju ugovor, kao da kupujete garsonijeru. Jako su komplicirani, distancirani, čak iritantno nepovjerljivi.
Posebna je priča Svjetskog prvenstva naravno – noćni život i “prijateljice noći”. Mnogi sunarodnjaci koje smo susreli pohvalili su nam se kako im je na tom polju poprilično dobro išlo, posebno u noćima nakon utakmica, u kafićima i po gradskim središtima, okupljalištima. Posebna sklonost ofenzivi “djevuški” uočena je u Rostovu na Donu u kojemu, prema domaćim ljudima, žive najljepše Ruskinje. Moglo se, naravno, i na šarm, uz pomoć google-prevoditelja, ali češće je “to” nešto i koštalo. U boljem hotelu “njezina” početna cijena za noć bila je 20.000 rubalja ili dvije tisuće kuna, ali uz pregovore se s lakoćom ta svota mogla prepoloviti.
Ljeto za sjećanje u Rusiji, zemlji raskoši i bogatstva, sretnih i ozarenih ljudi. Naravno, sve dok im je – svjetskoga nogometa. A što nakon što “njegovo veličanstvo” napusti Nižnji, Rostov, Samaru ili Kazanj? E, tek tada treba doći u Rusiju, tek tada nastaje prava priča s ulice...
>> Pogledajte kako su vatreni zapeli u Savskoj
Kud vodi ovaj tekst?! Počelo je s prijezirom prema navijačima koji "nisu pravi" jer se "ni ne šamaraju", skrenulo k Putinu i politici... Bez veze s nogometom.. Kad već optužuješ Putina za "sklanjanjenepoćudnih s ulice", imao si primjer u bravaru... kad bi taj prolazio, sklanjalo se sve nepoćudne "elemente", umobolne i sirotinju...