Iako je bilo dosta subjektivnih polemika i priča o općem dojmu, koji je ionako apstraktna kategorija i nije uvijek relevantan pokazatelj, hrvatska nogometna reprezentacija pod vodstvom izbornika Slavena Bilića nudi konkretne razloge za optimizam. Nakon turbulentnog ljeta na Svjetskom prvenstvu, jesen u Ligi nacija donijela je preslagivanje momčadi. Treće mjesto u skupini i osigurano doigravanje u ožujku, u kojem nas čeka Irska, možda nisu idealan rasplet, ali složeni detalji s terena govore više od rezultata. Bilić je uspio integrirati neka nova lica koja su donijela prijeko potrebnu svježinu.
Prvi i najvažniji dobitak svakako je mladi Luka Vušković, koji se nametnuo i sve ozbiljnije konkurira za mjesto u prvih jedanaest. Njegova zrelost u zadnjoj liniji daje sigurnost cijeloj momčadi i predstavlja temelj za godine koje dolaze. Igrao je dovoljno da možemo konstatirati kako ima potreban gard i kvalitetu te da na njega možemo ravnopravno računati u svim taktičkim varijantama obrambene linije naše reprezentacije. On svoju klasu pokazuje već neko vrijeme, no preuzimanje tako važne uloge u reprezentaciji, u njegovim godinama, samo je jasan znak kakvog dragulja imamo.
Baturina za velike stvari
Uz njega, Martin Baturina je definitivno pokazao da ima klasu za velike stvari, da je sposoban riješiti utakmicu i da doista čini razliku. Njegovi su potezi često presudni, a pokazuju ogroman napredak u preuzimanju odgovornosti. O kvaliteti Martina Baturine davno sam pisao. Kao i o potrebi da ga se puno ranije uvede u reprezentativno okružje, još dok se to moglo samo naslućivati na osnovi onoga što je kao klinac pokazivao. Jer premisa je bila jasna: što prije osjeti podražaj u nacionalnoj vrsti, to će njegov rast biti brži. Prije nekoliko godina pisao sam o tome kako bi Baturina mogao biti vođa vatrenih na Svjetskom prvenstvu u Americi 2026. Baš toliko se možda i zakasnilo. Ovakav Baturina u Americi sigurno bi bio igrač koji može promijeniti omjere.
Posebno veseli činjenica da se domaća liga ponovno pokazuje kao rasadnik talenta sposobnog za najvišu razinu. To je detalj koji nas zasigurno najviše muči. Koliko reprezentaciji mogu pridonijeti najbolji igrači iz domaće lige?
Dion Drena Beljo prometnuo se u moguću prvu napadačku opciju, a rijetko koji igrač iz domaćeg prvenstva uspio se tako brzo i konkretno nametnuti u dresu reprezentacije. Slično vrijedi i za Josipa Mišića, koji je svojim partijama dokazao da je domaće natjecanje dovoljno dobar podražaj za međunarodnu scenu.
Tu priča o mladima ne staje jer na vrata prve momčadi kucaju nova, potentna imena. Šimun Hrgović, Marin Šotiček, Luka Stojković i ostali naši talentirani igrači dolaze s velikim samopouzdanjem i jasno je da će se vrlo brzo adaptirati na zahtjeve seniorskog nogometa. Odnosno, na zahtjeve reprezentativne razine. Pričajući o Šotičeku i Hrgoviću, Slaven Bilić jasno sugerira da će se vrlo brzo adaptirati. Na treninzima izgledaju sjajno, momčad ih je prihvatila, a kvaliteta je neupitna...
Pouzdano znam da su u stožeru jako zadovoljni kapacitetima Ivana Smolčića koje je pokazao u obrani. Svakako može biti kvalitetno rješenje na koje se naša reprezentacija može osloniti.
Osim kadrovskih osvježenja, jasni su i tehničko-taktički pomaci. Značajno smo ubrzali reakciju nakon gubitka lopte, što se u modernom nogometu ističe kao jedan od daleko najvažnijih elemenata igre. Možda nas je razbudio šamar u onoj utakmici na Rujevici, no nakon toga smo u Splitu protiv Španjolske i u Londonu, opet protiv Engleza, bili jako blizu onih naših izvedbi s jako puno autoriteta. S puno više odgovornosti, jako blizu suparniku i s energijom koja nam je nedostajala. Odjednom smo pokazali da naša vatra i dalje tinja.
Zanimljiv potencijal
Isto tako, utakmica s Englezima zorno je pokazala da imamo zanimljiv potencijal u momčadi s malo drugačijom taktičkom postavkom. To se jako dobro vidjelo upravo protiv snažnih Engleza, za koje su tada rekli da su možda svjesno malo popustili, no samo nekoliko dana kasnije ti isti Englezi su doslovno razbili Španjolce. Taj detalj daje dodatnu težinu onome što su naši igrači pokazali u tom zahtjevnom dvoboju. Taktička prilagodba i hrabrost da se isproba nešto novo donose važne lekcije za budućnost i način na koji će Slaven Bilić voditi ovu reprezentaciju.
Sjajan je dojam ostao i nakon dviju utakmica protiv Češke u kojima smo dominirali i pokazali pravu razinu. Posebice u drugoj utakmici u kojoj smo bili bolji za nekoliko klasa. Iako to rezultat ne sugerira. No ovu sam ocjenu dao samo zbog toga što vjerujem da Španjolci ili Englezi nisu toliko bolji od nas, koliko smo mi bolji od Čeha. To možda i najbolje sugerira gdje smo trenutačno u europskim okvirima. Kada smo već kod Čeha, važno je spomenuti da oni znatno više od nas ulažu u svoj ligaški nogomet, grade luksuzne kampove, uspješno prodaju televizijska prava i podižu moderne stadione. Unatoč tom ogromnom nerazmjeru u ulaganjima, naša je reprezentacija pokazala izrazitu nadmoć. Zaključak: jako je važno objektivno procjenjivati naše potencijale i ne zanositi se ambicioznim željama da i dalje na svim velikim natjecanjima igramo završnice. To ne mogu jamčiti ni bolje reprezentacije. Nama slijede procesi i preslagivanje, a samo nakon toga možemo opet očekivati velika slavlja i medalje jer mi jednostavno znamo kako se to radi. I tko god nas vodio na tom putu, moramo ga pustiti da radi u što boljim uvjetima.
Jasno se vidi kaj radi. Jasno je bilo i prije nego kaj su ga postavili.