U samo mjesec dana završena su europska prvenstva u tri sporta koja se s pravom smatraju temeljem sporta – sportskoj gimnastici, atletici i plivanju. Tri sporta koja traže vrhunsku fizičku pripremljenost, godine odricanja, nevjerojatnu disciplinu i, možda najvažnije, koja vrlo često najbolje pokazuju koliko jedna država sustavno ulaže u razvoj sporta. Ove godine tri su se europska prvenstva održala u tri različite zemlje i tri različita grada. Atletičari su se natjecali u Birminghamu, gimnastičari u Zagrebu, a najbolji europski plivači okupili su se u Parizu.
Samo devet zemalja
Prije četiri godine postojala je ideja da se sva tri velika prvenstva organiziraju na jednom mjestu. München je tada bio domaćin europskih prvenstava u atletici, gimnastici i plivanju, što je bio svojevrsni europski sportski festival. No takav koncept nije zaživio kao trajna praksa pa smo ove godine ponovno imali tri odvojena natjecanja. I kada se podvuče crta, dobivamo podatak koji je za Hrvatsku iznimno zanimljiv. Samo je devet europskih zemalja osvojilo medalje u sva tri bazična sporta. Hrvatska je među njima. U atletici je Sara Kolak osvojila zlato u bacanju koplja, dok je Marin Bloudek stigao do srebrne medalje na 800 metara. U plivanju je hrvatska muška štafeta osvojila broncu na 4 x 100 metara slobodno, dok je u sportskoj gimnastici hrvatska reprezentacija zahvaljujući Illiji Kovtunu došla do čak dviju zlatnih medalja – u višeboju i u finalu vježbe na ručama. Posebno je zanimljivo što Hrvatska nema ni približno uvjete kakve imaju neke od najvećih europskih zemalja. Nemamo veliku bazu sportaša, nemamo desetke milijuna stanovnika, a puno naših sportova još uvijek radi u uvjetima koji su daleko od idealnih.
Kada se pogleda popis zemalja koje su osvojile medalje u sva tri sporta, društvo je više nego respektabilno. Uz Hrvatsku, tu su Italija, Njemačka, Francuska, Belgija, Ukrajina, Velika Britanija, Grčka i Švicarska. Dakle, države koje imaju višestruko veće stanovništvo, daleko veće sportske proračune, veći broj sportaša i često znatno bolje infrastrukturne uvjete. Neke od njih ovog puta nisu uspjele ono što je uspjela Hrvatska. Nizozemska, Španjolska, Švedska, Mađarska, Poljska... Sve su to velike europske sportske nacije, zemlje s ogromnom bazom sportaša i tradicijom u brojnim olimpijskim sportovima. Još je zanimljivija usporedba sa zemljama bivše Jugoslavije. Srbija ima medalje iz atletike i plivanja, ali ne i iz sportske gimnastike. Crna Gora ima medalju samo u atletici, kao i Slovenija. Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija nisu uspjele doći do medalje ni u jednom od tri sporta.
Ako kriterij dodatno postrožimo i gledamo samo zlata, društvo postaje još ekskluzivnije. Samo su četiri zemlje osvojile zlatne medalje u sva tri sporta – Italija, Njemačka, Ukrajina i Velika Britanija. Hrvatska je u toj priči odmah iza njih, zajedno s Francuskom i Grčkom. Hrvatska, Francuska i Grčka imaju po dvije zlatne medalje.
Nema preskakanja stepenica
Hrvatska se posljednjih desetljeća naviknula na velike sportske uspjehe. Nogomet, rukomet, vaterpolo, tenis, veslanje, jedrenje, borilački sportovi... Popis je dug. Ali upravo zbog toga često zaboravljamo koliko je teško ostvariti vrhunski rezultat u sportovima u kojima nema velikog profesionalnog novca i u kojima je put do medalje često puno teži. Atletika, plivanje i gimnastika upravo su takvi sportovi. To su sportovi u kojima se talent počinje razvijati kada dijete ima šest, sedam ili osam godina. Sportovi u kojima se ne može preskočiti nijedna stepenica. Godine treninga potrebne su da bi se došlo do europske razine, a još više da bi se na Europskom prvenstvu osvojila medalja.
Ako zemlja koja ima manje od četiri milijuna stanovnika može biti među samo devet europskih država koje su osvojile medalje u atletici, plivanju i gimnastici, sasvim je legitimno postaviti pitanje: što bi se tek moglo napraviti kada bi uvjeti bili bolji? Koliko bi medalja bilo više kada bi svaki talentirani klinac imao vrhunske uvjete za trening? Kada bi treneri imali bolje uvjete rada? Kada bi klubovi imali dovoljno novca za razvoj mladih kategorija? Kada bi sportska infrastruktura bila dostupnija i ravnomjernije raspoređena? Kada bi se sustavno radilo na tome da najbolji mladi sportaši ne moraju birati između obrazovanja i vrhunskog sporta? To su pitanja koja se ne smiju izgubiti u euforiji nakon osvojenih medalja.
Otvori KEKS Pay
A kome vi to danas dokazujete?