Luna Lilek sve je poznatije ime u svijetu plesa. Mlada, talentirana i entuzijastična plesačica zagrebačkog plesnog kluba MoDuS počela je graditi europsku karijeru. Sa svojih 18 godina možda i jest sanjala europsko zlato, a osvojila ga je u seniorskom modern solu na prvenstvu u poljskom Mikolajkiju, no kaže da joj sam put do njega znači puno više.
– U svemu mi je draži sav taj rad i put koji sam prešla, sve te pripreme i koreografija s Milošem Isailovićem, koji je također profesionalni plesač i odličan koreograf. Put koji sam prešla s njim jedno mi je od najdražih iskustava, čak i draže nego to prvo mjesto – kaže Luna, koja dolazi iz plesne obitelji. Sestra Nika također je plesačica, ali i majka Snježana koja joj je i trenerica.
Mama me ‘ugurala’ u ples
– Plešem od svoje druge godine i, naravno, mama mi je u tome pomogla. “Ugurala” me u to. Bez nje ne bih ni počela, ali svojom sam voljom nastavila. I to što me ona trenira je prednost, ali i svojevrsni pritisak. Uvijek se bojim da je ne razočaram, ali podrška roditelja u onome što voliš i radiš veliki je plus.
Osim što trenira i po šest sati na dan, Luna ide i u četvrti razred Druge ekonomske škole u Zagrebu. No, unatoč i tim obvezama, sve podređuje plesu jer je to ono čime se želi baviti u životu.
– Postoje odricanja, pogotovo kada je u pitanju prehrana, ali i škola. Gotovo mi je kao da ne idem u školu, puno vremena ode na ples jer mi je stalo do njega. Točnije, ples mi je na prvom mjestu. Ne kažem da sam strašno pametna, ali kad me čeka ispitivanje gradiva ili test, dovoljno mi je da ponovim dio jer mi nije važno da imam petice u školi. Plesom se mislim baviti do kraja života i nije mi teško uskladiti obveze. Imam svoju dvoranu na Velesajmu i mama mi je trenerica, no ako imam obveza, onda ću taj trening podrediti tome – kaže mlada plesačica i dodaje:
Emocije su najvažnije
– Uvijek se nađe vremena za sve, ako želim izlazak s prijateljima, izaći ću, ali radije bih bila na treningu. Dok sam bila dijete, u nekim mi je trenucima znalo biti naporno i dosadno. Prijatelji su govorili da su se vani igrali, a ja nisam pa mi je bilo žao, ali nisam to mogla shvatiti kao dijete. Sada mi nije nimalo žao – objašnjava Luna, koja nakon srednje škole planira upisati Plesnu akademiju.
– Želim se baviti plesom, a ne postanem li plesačica, bit ću trenerica. Kamo god me put odvede, ne budem li na svjetskim pozornicama, bit ću tu gdje jesam i plesat ću. To mi je bitno jer, kada plešem, mogu biti bilo tko, bilo što, mogu iznijeti bilo koju emociju iz sebe i jednostavno biti što želim.
No, za razliku od onoga što će postati, dobro zna što je sada. Prva je u Europi, uživa u plesu, a u svemu su, kaže, najbitnije emocije.
– Psihički je iscrpljujuće baš zbog škole. Kad pomislim da nešto nisam dobro napravila, to me ubija u pojam. Fizički nije toliko problem jer sam se navikla kroz godine. Emocije su inače puno važnije od same izvedbe, one spašavaju koreografiju jer, primjerice, ako nastupi netko tko pleše dobro, ali koreografiju izvede bez emocija, onda je to kao gimnastika i to jednostavno nije zanimljivo gledati – zaključuje Luna.
