Naslovnica Sport Nogomet

Liverpoolovi igrači su nakon utakmice večerali 'Kod Pavelića na Savi'

Prema svim kriterijima visoka pobjeda Građanskog nad Liverpoolom treba se okarakterizirati kao pobjeda Davida nad Golijatom. Pobjeda kojoj je teško pronaći paralelu u modernoj povijesti nogometa
12. svibnja 2019. u 18:50 2 komentara 3735 prikaza
Liverpoolovi navijači
Foto: Reuters/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/4

Kad sam počeo pisati ovaj tekst nije se činilo da je peterostruki prvak Europe iz Liverpoola na pragu ulaska u još jedno finale Lige prvaka. U dvije je utakmice odigrane u veljači i ožujku ove godine propisno nadigrao još jednu europsku nogometnu legendu, njemački Bayern iz Münchena.

Manchester City Premier liga City je obranio naslov, Liverpool ostao bez titule unatoč samo jednom porazu!

Onda se namjerio na katalonskog nogometnog diva i njegova genijalca iz Argentine. Nakon uvjerljivog poraza sve je upućivalo da crveni iz Liverpoola ipak neće ove godine do šestog naslova klupskog prvaka Europe.

Onda se, potvrđujući staro pravilo da u sportu nema nemogućega, Barceloni dogodio Anfield, 7. svibnja 2019. Tako će hrvatski trener Bayerna Niko Kovač ipak na raspolaganju imati dva recepta kako u idućoj prilici pobijediti Liverpool.

Prvi, Barcelonin, temelji se na njezinoj momčadskoj kvaliteti i trenucima čiste genijalnosti jednog iznimnog igrača. Drugi, o kojemu više u ovom tekstu, temelji se pak na iznimnom trudu jedne malo poznate momčadi, klasičnoj pouci prema kojoj se nikad – baš nikad – ne smije podcijeniti protivnika, i sjeni sudačke naklonosti.

Pardon, zapravo još jedna napomena. U mjesecu tradicionalno obilježenom površnom instrumentalizacijom tragičnih događanja novije hrvatske povijesti, a sada i poprilično sterilnom predizbornom kampanjom za mjesta i utjecaj u instituciji o kojoj hrvatski građani ne znaju mnogo, odlučio sam čitateljima ne pisati o političkoj povijesti.

Plavi i crveni

Momčad koja je dolazila odigrati prijateljsku utakmicu s najboljim zagrebačkim klubom tridesetih godina prošlog stoljeća s razlogom treba smatrati najprepoznatljivijim europskim nogometnim sastavom prvih desetljeća 20. stoljeća. „Liverpool Football Club“ osnovan je 1892., kada u hrvatskim zemljama nije bilo nogometnih klubova.

Do dolaska u Zagreb mogao se pohvaliti s četiri naslova prvaka Engleske, a na kontinentu, premda svako malo na kakvoj turneji, nije izgubio ni jednu utakmicu. Samo nekoliko dana prije sraza s domaćinima Englezi su usred Praga ponizili kombiniranu momčad najboljih čeških klubova, Sparte i Slavije.

U odnosu na domaćine u Zagrebu u svakom su smislu – organizacijskom, simboličkom i financijskom – bili oličenje profesionalizma.

Primjerice, samo je njihova „half linija“, ili kako je definira mrežna stranica Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“, „linija defenzivnih pomagača u rasporedu igrača“ (u rasporedu tipičnom za tadašnje poimanje taktičkog rasporeda igrača, a posebno Liverpool, i nalazeći se „iza linije spojki, a ispred linije bekova“), vrijedila više od pet milijuna tadašnjih jugoslavenskih dinara (ili oko 19.500 funti sterlinga).

Navedena svota bila je viša od cjelokupnog godišnjeg prihoda svih nogometnih blagajni nogometnih klubova tadašnje Jugoslavije. Osnovu momčadi činili su prekaljeni škotski ili engleski reprezentativci, poput središnjeg napadača Freda Howea, čiji je nadimak, sasvim prikladno, bio „Bombaš“.

Ivan Rakitić Hrvat im sve objasnio Rakitić u šoku: Barcini navijači pokucali mu na vrata obiteljske kuće

Desnog halfa tada je za crvene iz Liverpoola igrao legendarni Matt Busby, reprezentativac Škotske kupljen od Manchester Cityja koji će kasnije (1958.) preživjeti tragičnu pogibiju gotovo cjelokupne momčadi Manchester Uniteda. Busby je bio igrač Liverpoola s najvećom plaćom, a igrao je „u naponu snage“ jer je imao 26 godina.

Liverpool je već tada u momčadi imao dvojicu igrača u dobi od svega 18 godina, što je još jedno svjedočanstvo njegova profesionalnog statusa. Domaći su igrači mogli samo zavidno gledati kako njihovi engleski drugovi primaju dnevnicu u iznosu 125 dinara. Za svaku pobjedu dobivali su premiju u iznosu 500 dinara, a ako bi odigrali neriješeno onda 250. Domaći su, pak, mediji bili očito fascinirani gostima iz Engleske.

S jedne strane, Zagreb je trebao biti počašćen jer je u grad stigao tako veliki i poznati nogometni klub.

„Jer malo ima danas gradova“, napisano je u jednom komentaru, „koji si mogu priuštiti pa da obvežu jednu englesku profesionalnu momčad, igrače, koji se smatraju najboljim nogometašima svijeta.

Engleski profesionali su za nas bili tek pojam i rijetko koji se od nas mogao nadati, da ćemo ipak jednom doći u priliku, da gledamo te majstore na djelu“. Bilo je očito da je u svibnju 1936. u Zagreb „na megdan“ stigla europska i engleska „supermomčad“. Pravi nogometni Golijat.

Premda ljubimac „običnih“ Zagrepčana i premda, uz ljutog rivala iz Beograda, Beograd sport klub, najbolja nogometna momčad monarhističke Jugoslavije, Prvi hrvatski građanski športski klub (osnovan 1911. i zvan obično Građanski) ostao je u medijima u potpunoj sjeni gostiju iz Engleske.

Nesumnjivo zato što mu nitko nije davao ni zrnce šanse. Pored toga, dvojica su važnih igrača Građanskog, Medarić i Kovačević, bila u otvorenom sukobu s upravom kluba (očekivano, novac je bio u središtu sukoba). Tek su u posljednji trenutak odlučili nastupiti. Kako, dakle, uopće igrati s nogometnim gorostasom poput engleskog kluba?

Kako je to običaj na ovim prostorima, savjeta nije nedostajalo. Protivnik je bio takve kvalitete da bi svaka improvizacija, a napose besplodno taktiziranje, sigurno dovela do poraza: „Nema tu šetanja s loptom, a nema ni zadržavanja igre ni lopte“. S druge strane, možda će crvene zadržati fizički gorostasi, a ne okretni majstori taktike.

„Treba se okaniti“, glasio je jedan komentar, „postavljanja nekih perolakih igrača, koji protiv jakih i robusnih Engleza, koji u igri ne poznaju šale, ne će i ne mogu uspijevati“. Protiv Engleza, dakle, trebalo je igrati čvrsto i neustrašivo, nadajući se najboljem.

Žestoka utakmica

Vjerojatno bi Zagreb tog kasnoproljetnog 17. svibnja 1936. najbolje bilo opisati kao ozračje nabujalog mravinjaka u kome svi nestrpljivo iščekuju kakav sportski vrhunac.

Naime, grad je bio u doslovnom smislu preplavljen sportom: u deset ujutro na stadionu HAŠK-a održavalo se natjecanje u lakoj atletici, samo koji sat kasnije u organizaciji Makabija odigrat će se veliki stolnoteniski turnir, a u pola 3 popodne na rasporedu je bilo sučeljavanje Jugoslavije i Francuske u Davisovu kupu.

Vrhunac vrhunaca bio je ipak rezerviran za nogomet, tj. za povijesni sraz plavih i crvenih. Utakmica godine, a vjerojatno i desetljeća u Zagrebu, održat će se na stadionu nogometnog kluba Concordije (danas igralište u Kranjčevićevoj ulici). Utakmicu se moglo gledati stojeći (cijena ulaznice za „istočno“ stajanje 20 dinara, a „zapadno“ 25) ili sjedeći (cijena ulaznice za tribinu 40 dinara, a ložu 50).

Rijeke ljudi, tj. „prepuni tramvaji, kolone automobila i pješaka“ u smjeru stadiona počele su se slijevati već oko podne, a ubrzo ih je bilo preko tisuću.

Do početka utakmice, negdje oko pola šest popodne, na stadionu se nalazilo oko 12.000 ljudi (prvotne novinske najave predviđale su dolazak čak 20.000 gledatelja, što je bilo za takve prigode tipično pretjerivanje). Novinski su komentatori s punim pravom mogli primijetiti da se radilo o događaju „koji još nije zabilježila naša športska priredba u cijeloj državi“.

Fani Stipković POSEBAN NASTUP Stipković odgovorila Đokoviću nakon što je priznao što osjeća spram Hrvata

Po svim kriterijima, dakle, radilo se o fantastičnom broju, posebno ako se na umu ima da je bila riječ o prijateljskoj utakmici. Mnogo je gledatelja i navijača pristiglo iz provincije jer su organizatori uspjeli osigurati prijevoz autobusima iz niza manjih gradova poput Varaždina, Karlovca, Križevaca, Koprivnice, Siska, Sušaka, Ogulina, Bjelovara i Broda na Savi.

Očito, cijeli hrvatski sjever došao je vidjeti legende iz Liverpoola. Domaćini su, pored snage gostiju iz Engleska, imali još jedan razlog za strahovanje: cijelog je dana padala jaka i gusta kiša.

Onda se „nebo ipak smilovalo“. Zasjalo je sunce koje je uspjelo donekle osušiti igralište. Tako je „stvoren teren mek i ugodan – najbolji što se kod nas može naći. Nema vrućine, ni žege, dakle i najbolje vrijeme za igru“.

Počelo je omanjim nesporazumom. Već je prošlo pet popodne, zabilježile su novine, a nikoga nije bilo na terenu. Publika je krenula lagano negodovati, a onda su crveni istrčali na teren.

Dočekale su ih ovacije, i to ne samo na stadionu. „Stasiti su Englezi istrčali ispred tribina“, napisao je jedan komentator, „a sve ruke plješću pa i one sa prozora susjednih kuća i prenatrpanih krovova“. Usprkos svim zlogukim predviđanjima, plavi su utakmicu počeli bolje od crvenih.

Plavi su se nekoliko puta pojavili opasno blizu golu crvenih, koji su u prvim minutama bili pod stalnim pritiskom domaćina. Liverpool je prvu opasniju akciju izveo tek u 13. minuti što je pomalo razočaralo okupljene.

„Igra nije“, kako su neki primijetili, „zanimljiva i da ne bi znali da imamo pred sobom engleske profesionalce, ne bismo se toliko ni naprezali gledanjem“.

Očito bolju igru Građanski je oplodio u 23. minuti. Pleša je uočio da je Lešnik slobodan, dodao mu loptu, a ovaj je krenuo prema vratima Liverpoola. Lešnik „puca lagano“ u lijevi kut za vodstvo Građanskog (1:0).

Dvije minute kasnije crveni su došli do prvog kornera, ali – barem u očima publike – blijedi dojam nisu posebno popravili. „A Liverpool?“, zapitao se jedan novinar: „Još uvijek ništa osobitog i ako se vide već istaknute odlike engleskih profesionala.“

Zaista, očito fizički bolje pripremljeni engleski igrači počeli su snagom dominirati terenom pa se dinamika utakmice počela okretati protiv domaćina.

Crveni su izjednačili u 41. minuti, kad je došlo do „prve zaista lijepe navale Engleza“ (1:1). Lopta je brzo išla od igrača do igrača, a akciju je golom zaključilo desno krilo crvenih Niewenhys.

Ali, onda odmah, već u idućoj (42.) minuti preokret. Možda privremeno uspavani izjednačenjem, obrana Liverpoola pasivno je promatrala izvedbu nove „brze navale“ plavih pa je Lešnik opet zabio (2:1).

Odmor je nastupio u ozračju razočaranja igrom gostiju, od kojih se očekivalo „mnogo više“. Možda su se čuvali za drugo poluvrijeme, nagađalo se.

Vjekoslav Lokica SVE ZBOG SUPRUGE Iznenadit će vas čime se bavi legenda hrvatskog nogometa

Što se tiče domaćina, komentatori su uočili da napad plavih naivno dopušta često hvatanje u zamku zaleđa. Da nisu „vječno stajali u off-sideu (sic!)“ „naivno nerutinirane spojke“ Građanskog, kako su primijetili mnogi, mogle su crvenima zabiti još koji gol.

Ali upravo će nedovoljno dobra upoznatost domaćina s načinom igre gostiju dovesti do odlučujućeg trenutka utakmice. Ujedno i njezina najkontroverznijeg trenutka.

Igrala se 55. minuta. Igrač Građanskog Kokotović nalazio se, čak i prema pisanju domaćih novina, u nesumnjivom zaleđu (važno je također znati da su engleski nogometaši bili prepoznati kao pravi majstori u postavljanju zaleđa). Upućena mu je lopta, nakon čega se doslovno prošetao kroz obranu gostiju.

Naravno da ga nitko nije ni pokušao zaustaviti jer su obrambeni igrači Liverpoola čekali zvižduk suca Mikića. Ali on je samo „nijemo stajao“ što je jasno iskoristio Kokotović: skroz nesmetano krenuo je prema vratima crvenih i zabio (3:1). Igrači Liverpoola počeli su se „opravdano“ buniti, ali Mikić je ostao nijem.

Pogodak domaćina bio je očito neregularan, ali ništa se nije moglo učiniti: nije se radilo o međunarodnom natjecanju sa stranim sucima i stranim delegatima, a nije bilo ni danas često presudnog sustava VAR.

Sudac Mikić očito je domaćinski naklono „progledao kroz prste“ domaćinima, na trajno ogorčenje gostiju. „Taj goal (sic!) je“, komentirali su čak i domaći novinari, „i blamaža za naše suce“. U svakom slučaju, radilo se o presudnom trenutku utakmice, odnosno onom koji je odredio njezin daljnji tijek.

Naime, suočeni sa sve realnijom mogućnošću prvog kontinentalnog poraza (tj. poraza izvan okvira natjecanja u Engleskoj i Velikoj Britaniji) u svojoj povijesti igrači Liverpoola nastojali su učiniti posljednji napor kako bi „izbjegli sramotu“. Krenuli su – šahovskom terminologijom rečeno – na „sve ili ništa“ tj. va banque.

Igra je postala skroz otvorena, ali bilo je vidljivo da se Građanski povlači u svoju polovinu igrališta. Činilo se da bi vidljiva fizička nadmoć engleskih igrača i jednako vidljiv fizički umor domaćina ipak mogli dovesti do preokreta.

Englezi su u nekoliko navrata opasnije zaprijetili vrataru plavih, ali gol nisu uspjeli zabiti. Naprotiv, u 79. minuti jedna kontra domaćih, ovog puta u skladu s pravilima nogometne igre, završena je novim golom u mreži Liverpoola.

Medaković je zabio (4:1). Kako to obično biva u sličnim situacijama, Liverpool je sad krenuo u opći napad prema golu domaćina. Učinak uglavnom bezglavih, a na trenutke i grubih napora gostiju bio je novi gol Građanskog.

Jednu pogrešku obrane crvenih iskoristio je Lešnik i u 84. minuti ponovo poslao loptu iza leđa vratara Liverpoola (5:1). Engleska je momčad tako u Zagrebu pretrpjela visok poraz. Plavi su crvenima zabili, kako bi se danas reklo, „petardu“.

Prema svim kriterijima visoka pobjeda Građanskog nad Liverpoolom treba se okarakterizirati kao pobjeda Davida nad Golijatom. Pobjeda kojoj je teško pronaći paralelu u modernoj povijesti nogometa.

Možda je uspjeh Grčke nad Portugalom u finalnoj utakmici Europskog prvenstva u nogometu 2004. primjer koji najbolje može čitatelju samo donekle približiti stvarnu i simboličku vrijednost onoga što se dogodilo na igralištu Concordije tog 17. svibnja 1936.: praktički nepoznata momčad iz zaostale europske provincije nadigrala je kontinentalno poznatu megamomčad, prepunu iznimno (čak i za tadašnje uvjete) dobro plaćenih engleskih profesionalaca.

Sveopća fascinacija domaće javnosti crvenima iz Liverpoola bila je tolika da su domaći mediji nekako prešutno unaprijed prihvatili (navodno, očekivani i samorazumljivi) poraz igrača Građanskog.

Tadašnje novine u danima pred održavanje utakmice domaći su klub spominjali nekako uzgred, dok je sve drugo bilo podređeno crvenima iz Liverpoola. Kad je po završetku utakmice postalo jasno da je Golijat doživio visok i spektakularan poraz, nije stoga preostalo drugo doli zaključiti da su gosti gotovo posvema podbacili, a domaći gotovo u svemu odigrali iznad svih očekivanja.

Nogometni klub Liverpool „nije ispunio očekivanja“, odnosno u Zagrebu su pokazali vrlo „slab nogomet“, napisao je jedan komentator. „Nije to bila momčad“, zabilježio je drugi, „koja je dostojno reprezentatirala nogomet svoje domovine i ona je, da budemo iskreni, pokolebala vjeru u odličnu klasu engleskih profesionalaca“.

S druge strane, Građanski je odigrao „iznad svakog očekivanja dobro i uspješno“. Kao da su purgeri iz Zagreba „bili Englezi“, a „Englezi naši“.

Engleski igrači i komentatori sportski su, tj. u skladu s načelom fair play, prihvatili neočekivano visok poraz svoje momčadi. Drugo im nije preostalo jer je bilo očito da su neoprezno podcijenili nepoznatog protivnika (navodno prilikom prijelaza austrijsko-jugoslavenske granice kod Maribora mahom „nisu ni znali u koju zemlju dolaze“).

„Igrači Gradjanskog su“, komentirali su kasnije iz Liverpoola, „daleko bolji, nego što smo se nadali. Igraju više ‘engleski’, nego bilo koji klub s kojim smo se do sada sastali.“

Dosta je njihove ljutnje, ipak, i sa sasvim dobrim utemeljenjem, bilo usmjereno prema sucu Mikiću. „Sudac nije bio fair“, također se moglo pročitati u engleskim novinama. Dvije stvari na kraju treba posebno izdvojiti.

Višestruki prvak Engleske nikad do svibnja 1936. u Zagrebu nije bio poražen na kontinentu pa je pobjeda Građanskog tako prekinula tradiciju na koju su Englezi bili iznimno ponosni.

Ali, uspjeh plavih načeo je još jednu tradiciju, na koju su Englezi tada također bili iznimno ponosni, i koja danas postoji samo u formi sladunjave nostalgije.

Natjecanje 22 igrača u kojem je krajnji cilj postići jedan pogodak više od protivnika i tako ostvariti pobjedu, barem je tako tvrdila engleska propaganda, bilo je ekskluzivno vlasništvo Engleske, koju su stoga gotovo posvuda titulirali „domovinom nogometa“. Nakon poraza crvenih bilo je očito da nogomet nije ni „umjetnost“ ni „vještina“ koja bi pripadala samo jednoj naciji.

Povijesni uspjeh plavih iz Zagreba dogodio se u jednoj – barem kada su sportska natjecanja u pitanju – nevinoj eri. Nije tada bilo „plesa milijuna“ koji su ovu zanimljivu igru učinili bešćutnim dijelom sveopćeg kapitalističkog rata „svih protiv sviju“, a igrače (uglavnom) robotiziranim snagatorima prikladnijim za kakvu antičku arenu nego sportska igrališta.

Umjesto medijima potenciranim neprijateljstvima između igrača, klubova i reprezentacija, tada je bilo moguće nogometnu utakmicu doživjeti i iskusiti kao obično sportsko natjecanje u kojem pobjeđuje bolji ili spretniji.

Engleska momčad smještena je u hotelu Esplanade i nije ju pratila vojska komunikacijskih stručnjaka, eksperata za pravilnu prehranu i do zuba naoružanih zaštitara. S domaćinima su, podjednako igračima Građanskog i okupljenim znatiželjnicima, uspostavili prisan odnos koji zbog jezičnih razlika ipak nije mogao biti do kraja neposredan.

„U nemogućnosti jezičnog sporazumijevanja“, primijetio je jedan novinar, „‘razgovaraju’ prijateljskim tapšanjem po ramenima, stiskom ruke, uzvicima“. Pažnju im je privukla slabost domaće valute: za jednu britansku funtu dobili su 240 jugoslavenskih dinara, što su smatrali „smiješnim“.

Malo su se ljutili zbog toga jer su baš svi – novine, oglašivači u izlozima i hodajući najavljivači utakmice – njihova imena i prezimena pisali nepravilno. Nakon utakmice igrači obaju momčadi odvedeni su na zajedničku večeru „kod Pavelića na Savi“.

Posluženi su im domaći specijaliteti (nažalost, nisam uspio doznati koji), a domaćine je vidno zbunjivalo da odbijaju konzumirati alkohol. Ipak nisu dugo ostali zajedno s domaćinima. U jednom trenutku odlučili su otići „u razgled grada“, a zapravo sigurno na kakvu zabavu s plesom. Avantura Engleza u egzotičnom Zagrebu tako ipak nije do kraja bila u znaku poraza.

Nogomet ujedinitelj Europe

Koliko sam uspio vidjeti, sport je u potpunosti izostavljen iz predizbornih programa svih političkih stranaka koje se kandidiraju za mjesta u Europskom parlamentu.

Dok to ne čudi kad je riječ o protueuropskim strankama, svakako iznenađuje kad je riječ o onima kojima su europske integracije u fokusu. A upravo igra u kojoj su plavi u Zagrebu daleke 1936. uvjerljivo pobijedili crvene, dakle nogomet, danas ima ulogu vjerojatno najuspješnijeg ujedinitelja Europe.

Jer, nema sportske igre koja u tolikoj mjeri pobjeđuje granice: cjelokupni nogometni kompleks – igrači, treneri, menadžeri, navijači i gledatelji najvećih europskih nogometnih klubova podjednako – popularni su gotovo u istoj mjeri u zemljama iz kojih dolaze i onima u kojima igraju, rade ili ih prate.

Uzmimo za primjer baš Liverpool. Njegova se današnja momčad sastoji od igrača iz Belgije, Irske, Nizozemske, Hrvatske i Španjolske, potom Brazila, Kameruna, Gvineje, Egipta i Senegala, zatim Škotske i Walesa te, naravno, Engleske, a njegovi se uspjesi slave od Portugala do Letonije, od Islanda do Grčke.

Zatim, premda osigurava iznimnu medijsku prisutnost nekolicini zvijezda – ne nužno najtalentiranijim, nego više onima dobrog izgleda, zgodnih žena i burnog privatnog života – nogomet je ipak igra u kojoj je pojedinac podređen kolektivu, dakle dio samo dio momčadi ili zajednice koja nužno ovisi o međusobnoj suradnji svih članova.

Ima i crtu egalitarizma tj. jednakosti među ljudima jer, za razliku od, primjerice, tenisa i plivanja, ne ovisi o skupoj opremi i o dostupnosti posebnih sportskih objekata (dakle, nedostupnih svima).

Dovoljno je imati neku vrstu lopte i relativno ravan komad livade. Od svih je sportskih igara nogomet nesumnjivo najviše europskog karaktera pa bi možda tu trebalo tražiti odgovor na neke probleme s kojima se Europa danas suočava.

Financije
Ja sam PMP
Znate li što je PMP i zašto se u svijetu smatra zlatnim standardom?
  • Avatar EU MOJCA
    EU MOJCA:

    Predlažem da se nikad do kraja odigran susret Dinamo - Zvezda ( zbog onog famoznog udarca nogom policajca ) pozove Zvezdu na prijateljski dvoboj i da se nakon utakmice ide na domjenak " kod Pavelića na Savi " i već ... prikaži još! jednom zaboravi na sve 😄

  • samobalic:

    Liverpul je zaista mocna nogometna masinerija ,ali sve zasluge tom velicanstvenom usponu i uspjehu,treba se nakloniti do poda veicanstvenom treneru Jürgen Kloppu,on je zaista u zadnjih pet godina mukotrpong rada,stvorio ovaj velicanstveni danasnji Liverpul,cestitke klubu,a treneru posebno.