Miroslava Redea (87) mlađe generacije pamte kao sjajnog novinara, a oni stariji znaju i da je bio vrhunski nogometaš Partizana, Dinama i Lokomotive. Mi smo ga pak nazvali zato što je vjerojatno najstariji bivši dinamovac koji je kročio na Maksimir, još davne 1948. godine kao desetogodišnji klinac, a nakon toga kao igrač i novinar na Maksimiru je odigrao i odgledao stotine i stotine utakmica. I zato itekako ima legitimitet govoriti o prijedlogu novog stadiona Dinama.
Boban ne zaslužuje napade
– Nacrt Dinamova stadiona koji je pobijedio na natječaju meni je jako originalan, da ne kažem genijalan. U prvi mah mi je djelovao pomalo arhaično, jer podsjeća na stare engleske stadione, ali Engleska je kolijevka svjetskog nogometa pa taj štih nije nimalo loš. A prozračnost prema park-šumi Maksimir zadržava imidž sadašnjeg stadiona, po čemu je jedinstven, baš poput splitske Hajdukove školjke. A to što bi mali dio gledatelja možda pokisnuo zbog otvorenosti među tribinama, možda i nije loše, da se vidi kako je igračima za nevremena. Ovaj projekt proteže i nit kroz cijelu bogatu Dinamovu povijest. Svjestan sam i da se nekima rješenje ne sviđa, ali arhitektura se, baš poput mode, često okrene pa će izgled stadiona u budućnosti zadovoljiti i one koji mu se sada protive. U svakom slučaju, ne shvaćam aktualne napade na Zvonimira Bobana i ostale članove žirija, pogotovo što je Dinamo bliži nego ikad da dobije novi stadion. I zato ga treba što prije srušiti i početi graditi novi. A koliko čujem, moguće su još neke preinake pobjedničkog rješenja pa sam uvjeren da će navijači na kraju biti zadovoljni, a Zagreb dobiti novi stadion – rekao nam je Miroslav Rede.
Smatra da bi stadion svakako trebao nositi ime po nekom od naših nogometnih velikana, a za njega nema dvojbe tko bi to trebao biti.
– Jako mi se sviđa prijedlog Otte Barića da se stadion nazove "Plavi devet", po Dražanu Jerkoviću. To asocira na Dražana Jerkovića prije svega, ali i na Slavena Zambatu i Franju Wölfla. Više sam se puta već zalagao da se stadion nazove po Dražanu Jerkoviću. Uza sve velikane koje je Dinamo imao, Draža je ipak najveći simbol tog kluba. Tu su blizu Zlatko Cico Kranjčar, Velimir Zajec, kasnije i Boban, Žuti i još neki, ali Dražan je ipak broj jedan – smatra Rede.
A Ćiro Blažević? Možda bi se stadion mogao zvati po njemu?
– Neosporno da je Ćiro velikan, svaka mu čast, pogotovo za tu nezaboravnu 1982. godinu, ali igrači poput Draže, Cice ili Zeke ipak su u Dinamu, kao igrači u omladinskom i seniorskom pogonu, proveli 20-ak godina, to je nešto nemjerljivo.
Rede smatra da Jerković kao prvi strijelac Svjetskog prvenstva 1962. godine, kao igrač koji je za Dinamo zabio 300 golova, a kasnije bio i trener te direktor u Dinamu, ipak zaslužuje biti ispred svih. A po njemu je Jerković broj jedan i zbog jedne važne, za neke manje poznate priče iz prošlosti. Zbog jednog događaja koji je odjeknuo cijelom tadašnjom Jugoslavijom.
– Riječ je o Jerkovićevu govoru s finala Jugoslavenskog kupa 1965. godine, u kojem je Dinamo u finalu pobijedio Budućnost iz tadašnjeg Titograda s 2:1. Kada je kao kapetan primio pobjednički trofej, umjesto kurtoaznog govora koji hvali Jugoslaviju, Jerković je rekao: "Nosim ovaj trofej u kolijevku jugoslavenskog nogometa, naš voljeni i dragi Zagreb." Pazite, to je poručio usred Beograda, pred 60.000 gledatelja. Te riječi šokirale su Jugoslaviju, bio je to nevjerojatno hrabar govor kojim se Draža usprotivio tadašnjoj jugoslavenskoj centralizaciji. Inače su kapetani pri podizanju trofeja uvijek hvalili Jugoslaviju pa je ovaj Dražin govor šokirao. On je imao pripremljen drugi govor, koji je aktualna vlast pročitala i odobrila, no on ga je promijenio u zadnji čas i iz glave izrekao te čuvene rečenice. Zato je Draža bio hrvatski heroj i puno prije hrvatskog proljeća, a zbog tog je govora bio i kažnjen. Nije Draža bio sklon jugoslavenskoj ideji, a čelnici države toga su bili i svjesni pa su jednom zbog toga namjestili da u zadnjem kolu prvenstva najbolji strijelac lige postane Veselinović, samo kako bi prestigao Jerkovića, koji je bio preveliki Hrvat za tadašnje pojmove – kaže nam Rede, koji o stadionu u Maksimiru govori s posebnim emocijama.
U Maksimiru prvi put 1948.!
Kako i ne bi, kad je još davnog 19. rujna 1948. godine, kao desetogodišnji klinac, s tribine zapad – stajanje gledao svoju prvu veliku utakmicu Dinama, i to protiv Partizana.
– Na tu utakmicu doveo me moj ujak Slavko Žerjavić, golove za Dinamo postigli su Wölfl i Cimermančić, a za Partizan Bobek – dobro se i danas, 78 godina kasnije, sjeća Rede, pa nastavlja:
– A 10 godina kasnije od te moje prve utakmice u Maksimiru, 18. studenog 1958., u dresu Partizana s brojem 10 mog idola Štefa Bobeka, igrao sam na predivnom Maksimiru protiv Dinama i zabio prvi gol. Na kraju je bilo 4:1 za modre, a baš je Jerković bio junak te utakmice s dva gola. U proljeće sljedećeg ljeta prešao sam iz Partizana u Dinamo, igrajući u momčadi s Jerkovićem, Lipošinovićem, Čončem, Zambatom, Matušom, Crnkovićem, Dugandžijom i drugim velikanima. Imao sam nekoliko sjajnih utakmica za Dinamo, a jedna od najdražih mi je i kada smo 1960. pobijedili tadašnjeg prvaka Južne Amerike Cruzeiro 2:0 usred prepunog Maksimira. Zabio sam drop-kickom s 14 metara u rašlje, tako da je dodirnulo obje gol-štange, a lopta je išla više od 100 na sat. Pokojni Pero Zlatar rekao je da je to najljepši gol koji je on vidio na Maksimiru. Pobijedili smo 2:0, zabili smo Lipošinović i ja. Iako, nakon te utakmice imao sam vrtoglavicu koliko su nas Brazilci "vuzlali". Nismo znali gdje smo.
Kakav je bio vaš tadašnji suigrač Dražan?
– Teško je danas i opisati njegovu popularnost. Bez premca je krajem 50-ih i u prvoj polovici 60-ih bio najpopularniji hrvatski sportaš. I nevjerojatno popularan među ženama, što ne čudi pošto je izgledao kao Apolon. Kad se on negdje pojavio, sve je stalo. Bio je osobit, svoj, uvijek dosljedan. I izuzetno simpatičan i voljen među suigračima. Dražanova popularnost bila je neusporediva. A o igračkim kvalitetama ne treba ni govoriti. U ranim igračkim godinama puno je driblao, mogao je sam proći cijeli teren i zabiti gol. Bio je velemajstor udarca, mogao je zabiti s obje noge, glavom, volejem, škaricama. Uvijek su ga morala čuvati dvojica suparničkih igrača. U dresu Dinama zabio je 300 golova u otprilike isto toliko utakmica. I ne priznajem onu tezu da je tada bilo lakše zabijati. Baš naprotiv, jer tada su takve dobre igrače uvijek čuvala dvojica, a suparnici u Jugoslavenskoj ligi bili su izuzetno jaki. Dražan je bio kolos, velikan, i zato zaslužuje da se novi maksimirski stadion zove po njemu. A uza sve nabrojeno iz igračke karijere, ne treba zaboraviti i da je bio trener i direktor Dinama, kasnije i Zagreba te da je bio prvi hrvatski nogometni izbornik, vodio nas je u onoj znamenitoj utakmici protiv SAD-a 17. listopada 1990. – zaključio je Rede.
Otvori KEKS Pay
Neka se zove Stadion Maksimir. Kratko i jasno!