Branka Batinić, jedna od najvećih hrvatskih stolnotenisačica svih vremena, još uvijek aktivna igračica i trenerica, ove godine obilježava impresivnih 60 godina aktivnog igranja stolnog tenisa. I dok su se mnogi sportaši u njezinim godinama odavno oprostili od aktivne karijere, Branka Batinić i dalje traje, pobjeđuje i pomiče granice. Dosad je osvojila dva naslova svjetske veteranske prvakinje i čak osam europskih, a kako sama kaže, još nema namjeru stati. Prije veteranske karijere ostavila je trag kakav se rijetko viđa i u mnogo većim sportovima. Triput je momčadski osvajala Europsku ligu, bila 22 puta seniorska prvakinja bivše Jugoslavije u različitim kategorijama, 42 puta prvakinja Hrvatske i 16 puta seniorska prvakinja Balkana.
Satima sam gledala Šurbeka
– Počela sam 1966. u Spačvi, kasnije Lokomotivi, a s 13 godina prešla sam u zagrebački Maraton i praktički već tada igrala Prvu saveznu ligu. Putovala sam vlakovima toliko da su me svi kondukteri znali. Učila sam u vlaku, vikendom igrala utakmice po Hrvatskoj i Jugoslaviji, a u ponedjeljak se vraćala u školu.
U to vrijeme osvajali ste i ono što ste nazvali stolnoteniskim Grand Slamovima?
– Da. To su bila velika međunarodna prvenstva Jugoslavije, Njemačke, Francuske i Skandinavije, turniri u rangu neslužbenog svjetskog prvenstva. Nastupali su i Kinezi, što je tada bilo iznimno važno. Ponosna sam što sam ih osvojila pet puta – dva puta pojedinačno, dva puta u parovima i jednom ekipno. To je bilo kao Wimbledon ili Roland Garros u tenisu.
Jedan od najupečatljivijih dijelova vaše karijere bila je suradnja s Dragutinom Šurbekom. Kako je počela?
– Nakon što je Mirjana Resler prestala igrati, Šurbek je ostao bez partnerice za miks. Nije ga bilo lako nagovoriti da igra mješovite parove, jer je bio jako usmjeren na pojedinačne uspjehe i muške parove sa Stipančićem. Na kraju smo zaigrali zajedno i odmah se našli. Bacali smo se oboje na glavu i po podu, bili borbeni i tako su nastali Tigar s Trnja i Puma sa Save.
I rezultat toga bila je svjetska medalja?
– Da, osvojili smo treće mjesto na svijetu 1981. u Novom Sadu, a uz to i nekoliko srebrnih i brončanih medalja na europskim prvenstvima. Igrali smo zajedno i 1992., kada je Hrvatska postala neovisna, na prvom Europskom prvenstvu u Stuttgartu. To nam je oboma jako puno značilo. Te godine osvojila sam i tri naslova na prvom prvenstvu Hrvatske – pojedinačno, u paru sa Sanelom Jurinec i u mješovitom paru sa Šurbekom.
Koliko ste od Šurbeka naučili?
– Puno. Gledala sam ga kao uzora i učitelja. Kad bih rano ispala na turnirima, znala sam satima sjediti na tribinama i promatrati njega, trenere, način na koji razgovaraju, analiziraju protivnika i reagiraju u meču. Od njega sam naučila koliko su važni mentalna priprema, kondicija i plan u meču. Taj plan A, B, C, pa i D imam i danas.
Ni rat vas nije zaustavio.
– Ne. Osam mjeseci bila sam u 109. slavonskoj brigadi i sudjelovala u pomoći Vinkovcima preko tajništva u Zagrebu. Sport mi je i tu puno pomogao, jer vas nauči brzoj prilagodbi. U stolnom tenisu stalno morate reagirati na uvjete, protivnika, vlastito stanje. To predviđanje i sposobnost da se brzo prilagodite meni su puno značili i tada.
Danas ste i dalje aktivni, a veteranska karijera donijela vam je nove vrhunske rezultate.
– Istina. U veteranskoj konkurenciji osvojila sam dva naslova svjetske prvakinje i deset naslova europske prvakinje. Još uvijek imam motiv i još uvijek očekujem od sebe rezultat. Sljedeće godine u Rigi, primjerice, branim dva zlata i znam tko sve dolazi u moju kategoriju. Konkurencija je ogromna, ali to me i drži.
Osim igračke karijere, imate i golem međunarodni trenerski put.
– Ja se zapravo vidim kroz tri segmenta – kao igračicu, trenericu i veteranku. Radila sam dugo za Međunarodnu stolnotenisku federaciju, vodila kampove i edukacije po cijelom svijetu. Bila sam glavna trenerica Europe za djecu od 10 do 15 godina i to mi je bilo iznimno važno, jer sam mogla prenijeti znanje i iskustvo na nove generacije.
Trenirala sam u zatvoru
Posebno je zanimljivo koliko je vaš rad bio širok.
– Da, u Njemačkoj sam radila s predškolcima, školskom djecom, parastolnotenisačima, osobama s Parkinsonovom bolešću, autističnom djecom… Ta me širina jako obogatila. Danas još igram i s Mijom i s Anđelom, i drago mi je da sam barem 0,001 posto dio njihovih uspjeha.
Jedan od najneobičnijih dijelova vaše biografije je i rad u zatvoru.
– Da, u Njemačkoj sam držala motivacijske treninge i stolni tenis u zatvoru. Oni tamo imaju potpuno normalne klubove koji igraju ligu, samo što ne mogu na gostovanja – svi drugi klubovi dolaze igrati k njima. To mi je bilo iznimno zanimljivo iskustvo jer pokazuje koliko sport može biti važan i izvan klasične sportske dvorane.
Otvori KEKS Pay
Svaka čast Brankice. Nek' si nam zdrava i sretna.