Od prvih odbojkaških koraka u Rijeci, preko Italije, Rusije, Turske i Kine, do kapetanske vrpce hrvatske reprezentacije, Samanta Fabris iza sebe ima karijeru ispunjenu trofejima, velikim utakmicama, putovanjima, ali i brojnim odricanjima. Nakon više od desetljeća na najvećoj sceni došlo je vrijeme za oproštaj.
Kada se vratite u djetinjstvo u Danijelima, kakva je bila mala Samanta? Je li već tada bilo jasno da u sebi nosite natjecateljski duh i potrebu da budete najbolji?
- Bila sam jako živahno i tvrdoglavo dijete, uvijek u pokretu. Voljela sam se natjecati, ali ne bih rekla da sam tada razmišljala o tome da moram biti najbolja. Jednostavno nisam voljela odustajati. Ako nešto nisam znala ili mi nije išlo, pokušavala bih ponovno dok ne uspijem. Mislim da se taj karakter kod mene vidio vrlo rano. Danas shvaćam da je upravo ta upornost bila jedna od najvažnijih stvari u mojoj karijeri.
Prije odbojke igrali ste nogomet s dječacima. Što vas je tada privlačilo sportu i jeste li ikada mogli zamisliti da ćete jednoga dana postati profesionalna odbojkašica?
- Nisam uopće razmišljala o profesionalnom sportu. Igrala sam zato što sam uživala i uvijek sam htjela biti dio ekipe. Sport me privlačio zbog tog osjećaja slobode i zajedništva, a najviše sam uživala u natjecanju. Da mi je tada netko rekao da ću zbog sporta živjeti u Italiji, Rusiji, Turskoj i Kini te toliko godina igrati za Hrvatsku, vjerojatno mu ne bih vjerovala.
Odbojku ste počeli trenirati tek s 14 godina, što je za današnje vrhunske sportaše relativno kasno. Kada ste prvi put shvatili da možda imate nešto posebno?
- Sve se kod mene dogodilo dosta brzo. Kada sam počela trenirati odbojku, nisam imala veliki plan. Došla sam, zavoljela igru i počela raditi. Naravno da sam relativno brzo primijetila da napredujem, ali mislim da sam ozbiljno shvatila što se događa tek kada su počeli dolaziti angažmani iz inozemstva. Da bi moglo biti nešto posebno, počela sam shvaćati kada su stigli prvi pozivi za reprezentaciju.
Koliko su na vaš sportski karakter utjecali roditelji Mirjana i Zoran te odrastanje u obitelji koja je svakodnevno živjela od vlastitog rada?
- Puno. Mislim da sam najveću životnu školu dobila upravo kod kuće. Mama i tata sve su stvorili sami, svojim radom i odricanjem. Uvijek su mi bili uzori. Gledala sam ih cijelo djetinjstvo i od njih naučila da, ako nešto stvarno želiš, moraš se tome potpuno posvetiti. Naučili su me i da je normalno pasti, ustati i nastaviti dalje. Oni možda nisu ni bili svjesni koliko su time oblikovali mene kao sportašicu. Sve ono što mi je kasnije trebalo u profesionalnom sportu – disciplina, odgovornost, skromnost i upornost – prvo sam vidjela kod kuće.
U ŽOK-u Rijeka vrlo ste brzo počeli osvajati trofeje. Kako danas gledate na te prve godine i četiri uzastopna naslova prvakinja Hrvatske?
- Rijeka mi je dala neke od temelja za ono što je kasnije došlo. Tamo sam odrastala kao igračica, učila što znači odgovornost prema ekipi, svakodnevni rad i zajednički put do pobjede. Bile su to četiri dosta turbulentne godine jer sam bila živahna tinejdžerica i još uvijek učila i o sportu i o sebi. Upravo zato ti prvi trofeji imaju posebno mjesto. Vežu me uz početak svega.
Kada je stigao poziv iz Italije, jeste li bili svjesni da taj odlazak zapravo mijenja cijeli vaš život i da više ništa neće biti kao prije?
- Ne potpuno. U početku nisam bila toliko usmjerena na profesionalnu odbojku. Upisala sam Pravni fakultet jer mi je želja bila završiti studij i jednog dana raditi kao pravnica. Na inicijativu tadašnjeg menadžera otišla sam u Italiju “probati” jednu godinu, a na kraju se više nisam vratila na taj plan. Bila sam mlada, znatiželjna i uzbuđena, a Italija je za mene bila ogroman korak. Upravo tada promijenila sam i poziciju, sa srednjaka na dijagonalu, što je dodatno obilježilo moj daljnji razvoj. Tek kada stvarno odeš od kuće, shvatiš što profesionalni sport zapravo znači. Italija mi je promijenila život.
Sedam godina Italije, potom Rusija, Turska i na kraju Kina?
- Svaka zemlja ostavila je neki svoj trag. Italija me praktički odgojila kao profesionalnu sportašicu. Tamo sam naučila koliko je vrhunska odbojka zahtjevna, koliko su važni detalji, taktika i svakodnevni profesionalizam. U Italiji sam prvi put stvarno doživjela koliko ljudi mogu strastveno pratiti sport i koliko odbojka može značiti publici. Rusija me na neki način očvrsnula. Bila je to potpuno drugačija kultura, klima i način života, ali za mene jedno predivno iskustvo. U tri godine u Kazanu nisam imala gotovo nijedno negativno iskustvo i taj period pamtim s puno lijepih uspomena. Turska je došla u razdoblju kada su se ozljede već počele češće javljati, pa sam prvi put morala prihvatiti i dijeljenje pozicije u klubu. Ipak, imala sam sreću biti tamo baš u trenutku kada je turska odbojka doživljavala veliki rast i popularnost. To je bilo posebno iskustvo, pogotovo u gradu kao što je Istanbul. Kina mi je ponovno otvorila potpuno novi svijet. Kroz sve te zemlje naučiš različite sustave, trenere i filozofije igre, ali kao čovjek naučiš možda i više – prilagođavati se i poštovati različitosti.
Koliko je teško biti vrhunska profesionalna sportašica kada se život svodi na avione, hotele, treninge i utakmice? Jeste li se ikada zasitili takvog nomadskog života?
Jesam. Mislim da bi bilo neiskreno reći da nisam. Često se vide samo putovanja, dvorane, utakmice i medalje. Ali postoje godine u kojima praktički živiš iz kovčega. Propustiš mnoge obiteljske proslave, čak i neke obične trenutke koji drugima djeluju nevažno. Možda mi je najviše ostalo to što nisam bila prisutna u odrastanju sestre i brata. Odeš od kuće, vratiš se između sezona, a oni više nisu djeca, nego odrasli ljudi. Ali onda izađeš na teren i ponovno osjetiš zašto sve to radiš.
Godinama ste bile jedna od najvažnijih igračica hrvatske reprezentacije, a nosile ste i kapetansku vrpcu. Što vam osobno znači predstavljati Hrvatsku?
- To je jedan od najvažnijih dijelova moje karijere. Za reprezentaciju sam prvi put zaigrala 2009. godine, sa samo 17 godina. Zapravo sam u toj reprezentaciji odrasla. Klubovi su se mijenjali, zemlje su se mijenjale, ali Hrvatska je uvijek bila nešto moje. Za klub igraš profesionalno i daješ sve od sebe, ali kada obučeš hrvatski dres, postoji još jedan osjećaj koji je teško objasniti. U njemu su obitelj, dom, ljudi s kojima si odrastao i cijela tvoja priča. Nositi i kapetansku vrpcu bila mi je još veća čast i neopisiv ponos.
Kada pogledate cijeli reprezentativni put, na što ste najponosniji?
- Najponosnija sam na kontinuitet i na to što sam toliko godina bila dio hrvatske reprezentacije. Ponosna sam što sam bila dio ere pokojnog Ante Bakovića, koji je hrvatsku odbojku ponovno stavio na noge, a završila sam s Franom Žanićem, koji ju je nastavio voditi istim putem. Također sam ponosna na prijateljstva koja su mi ostala nakon toliko godina reprezentacije i na to što nikada nisam taj dres uzimala zdravo za gotovo.
Kada ste prvi put ozbiljno počeli razmišljati o oproštaju od hrvatske reprezentacije? Je li ta odluka bila teška ili ste osjetili da je jednostavno došlo vrijeme za novi korak?
- Takve misli ne dođu preko noći. Posebno kada ti reprezentacija znači toliko. Godinama se jednostavno vraćaš bez puno razmišljanja jer znaš gdje pripadaš i znaš za što se boriš. Nakon 15 godina uzastopnih klupskih sezona i reprezentativnih akcija tijekom cijelog ljeta, tijelo je sve manje slijedilo glavu. Ozljede su se nakupljale i došla sam do trenutka kada sam morala razmišljati odgovorno prema sebi. Ponekad je možda najteže prihvatiti da želja i tijelo više ne idu uvijek istim tempom. Nakon toliko godina naučila sam da snaga također znači znati kada stati.
Kada jednog dana potpuno zatvorite vrata igračke karijere i pogledate unatrag, što biste voljeli da ljudi pamte kada čuju ime Samanta Fabris?
- Naravno da sam ponosna na rezultate, medalje, klubove u kojima sam igrala i sve što sam ostvarila. To je velik dio mog života i iza toga stoji mnogo rada. Ali ako mogu birati, voljela bih da me ljudi pamte po tome kakva sam bila prema njima i koliko sam davala sebe ekipi. Nadam se da će me se sjećati kao borca, dobre suigračice, osobe na koju su mogli računati jer sam se uvijek trudila biti takva, i kao nekoga tko nikada nije zaboravio odakle je krenuo. Ako jednoga dana mogu reći da sam ostala ista ona Samanta koju su mama i tata učili da radi, bori se i poštuje ljude, bez obzira na sve što je sport donio, onda ću biti stvarno ponosna na svoju karijeru.
Otvori KEKS Pay
