Nije se puno promijenio, na nekim ljudima godine očito ne ostavljaju dublji trag. Nekadašnji igrač Dinama Kujtim Shala izgleda kao da bi još mogao aktivno igrati nogomet, a davno je bilo kad smo ga gledali u Maksimiru, kad su mu skandirali Bad Blue Boysi koji su silno voljeli njegov žar na travnjaku.
– Ma kakvo igranje, pa ja sam već dvije i pol godine djed – uz smiješak kaže Shala koji je u Zagreb došao na poziv Hrvatskoga nogometnog saveza i predsjednika Davora Šukera.
Jer, Hrvatska u subotu igra s Kosovom, a Shala je rođen na Kosovu iako je jedini reprezentativni nastup upisao za Hrvatsku, u onoj legendarnoj prvoj utakmici protiv SAD-a. Ti stariji Boysi i danas će ga prepoznati, oni mlađi vjerojatno ga se i ne sjećaju.
– Ma kako će me se sjećati. Pa ovaj moj najmlađi sin Roman koji je tu sa mnom, kojem je osam godina, zna sve hrvatske igrače, ali ove aktualne, pa me pita jesam li igrao s Modrićem, Rakitićem, Mandžukićem, Perišićem... A mogu tim dečkima biti otac. Kad mu kažem da sam igrao sa Šukerom i Bobanom, blijedo me gleda, onda ode na internet pa pogleda i mogu vam reći da se divio Šukerovim golovima. Uh, kakav je to bio majstor. Tako je i s ljudima u Zagrebu, stariji me se sjećaju. Shala živi u Njemačkoj, u Mannheimu, sa svojom obitelji, rado bi živio i u Zagrebu, ali zbog djece ostat će u Njemačkoj.
Hrvatska mu je tada dala sve
– Imao sam stan na Jarunu, kad sam otišao u Francusku, kupio sam stan u Zagrebu. Nakon rata ljudi iz Vukovara su se uselili, poslije sam ga prodao jednom Hrvatu iz Amsterdama.
Kujtim i sad rijetko dolazi u Zagreb, ali hrvatski govori odlično.
– Nije me dugo bilo u Zagrebu, zadnji put bio sam ovdje kad je Hrvatska igrala s Maltom prije sedam godina. A izgubio sam skoro i sve kontakte sa svojom generacijom. Prije sam se češće čuo sa Šukerom i Bobanom, sad uglavnom više ne. Zapravo sa Šukerom sam se čuo dva-tri puta. I sad su me pozvali da dođem na ovu utakmicu Hrvatske i Kosova i jako sam se razveselio.
Jesu li vas zvali kao Kosovara ili bivšeg hrvatskog reprezentativca?
– Kao hrvatskog reprezentativca, na to sam jako ponosan, kao i na tu utakmicu s SAD-om, tada mi je bilo jako drago što sam igrao, što me pokojni Draža Jerković pozvao.
Kako ste se osjećali, bila je to vaša prva, pokazalo se i jedina utakmica za reprezentaciju, a i prva utakmica za Hrvatsku.
– Pa nije bilo baš lako, svaka čast na hrabrosti HNS-u koji je preuzeo odgovornost i organizirao takvu utakmicu za vrijeme bivše države. Nije ni meni bilo lako jer sam s Kosova, ali prihvatio sam iz srca jer meni je Hrvatska u to vrijeme, naravno i Dinamo, sve dala i zato sam rekao da ću igrati. Moji roditelji su u to vrijeme živjeli na Kosovu i imali su zbog tog mog igranja puno problema, a ja deset godina nakon toga nisam išao na Kosovo. K tome sam dobio hrvatsku domovnicu i putovnicu, a onda i otišao vrlo brzo u inozemstvo. Ali Dinamo pratim i dalje i pratit ću dok sam živ jer ja sam dinamovac, ta je ljubav vječna.
Trenerski posao ga ne zanima
Možda biste jednom mogli biti trener Dinama, bavili ste se tim poslom.
– Ne znam bih li to prihvatio da me i pozovu jer ne sviđa mi se trenerski posao iako imam licenciju. Poslije Prištine 2007. vidio sam da se ne cijene ljudi koji znaju nogomet, nego da nogomet vode oni koji stvarno nemaju pojma. U Hrvatskoj imate i znalce po klubovima, pa imate Šukera koji je predsjednik saveza, jedan od najboljih igrača koje je Hrvatska ikad imala. A na Kosovu nogomet vode ljudi koji su ‘napravili lovu’, a veze s nogometom nemaju i ne daju nama koji smo ga igrali i znamo nešto, da im solimo pamet. I tada sam rekao da je najbolje taj posao ne raditi. Sad sam menadžer svom sinu Andisu, imam još par igrača, neki se nude, ali riječ je o igračima u malim ligama, regionalnima. Ali i prije sam dovodio i naše igrače, doveo sam Andreja Panadića u Chemnitzer, pa Iliju Aračića, kasnije Ivicu Bančića... I sad se nudi dosta igrača. Vidimo da sin Andis zabija po Njemačkoj, naslijedio je očeve gene. – Andis dobro gura, jedan je od najboljih napadača regionalne lige, želio ga je Cottbuss, ali je Andisov klub tražio 400.000 eura odštete, to je nemoguće platiti u takvoj ligi. Pokušavam nešto vani, u Aziji, Kini, ali teško je, samo pitaju je li reprezentativac.
Bilo je govora da će ga zvati Kosovo, zar ne?
– Bilo je govora, ali se to nikad nije dogodilo, obećavali su. Da je igrao za Kosovo, sad bi igrao u drugoj Bundesligi, on je bio igrač Dundee Uniteda, ali za Kosovo ga nikad nisu pozvali. Nisu ga zvali samo zbog mene, valjda je to nešto osvetnički.
U subotu je Kosovo u vašem Maksimiru.
– Nema sumnje da je Hrvatska favorit. Ne znam hoće li se Kosovo doći braniti, ali nema s kime ni napasti. Probali su napasti u Skadru i dobili su šest komada. Protiv Hrvatske se nitko ne može braniti, Modrić, Kovačić, Perišić, Rakitić, Mandžukić... pa kako ćeš to zaustaviti, pogotovo ako imaju svoj dan. Tko će čuvati Modrića ili Mandžukića, pa to ne uspijevaju ni svjetski igrači. Lijepo je što Kosovo konačno ima priznatu reprezentaciju, ali dalje od toga se nije otišlo. Skupljaju iskustvo, ali dok se nekamo kvalificiramo, trebat će puno vremena. Imamo mi nogomet u genima, ali nas nema tko voditi. Meni je žao što Ardijan Kozniku nije dobio priliku voditi Kosovo, puno zna, iza sebe ima karijeru, odličan je čovjek, ali na Kosovu to valjda ne prolazi – kazao nam je Shala dok se sa suprugom i sinom Romanom spremao u razgled Zagreba.
– Idemo vidjeti što je novoga u Zagrebu, vidjeti što se promijenilo, prisjetiti se nekih starih mjesta – kazao je Kujtim te se raspitivao o svojim bivšim suigračima iz Dinama, Cupanu, Panadiću, Ladiću, Peršonu, Škrinjaru, Mladenoviću. I svaki put kad bismo se vraćali na te dane koje je proveo u Dinamu na licu bi mu se razvukao osmijeh. I o Dinamu će uvijek govoriti samo najljepše, očito zahvalan za te dvije godine u Maksimiru.
Eh da su ovi danasnji kao pola onih prijašnjih..