Predsjednik madridskog Reala Florentino Pérez ne skriva činjenicu da mu je profit bitniji od rezultata jer smatra da klub od rezultata ne može dugoročno opstati. Njegove riječi donekle imaju smisla, ali i nemaju jer upravo su predsjednici i vlasnici klubova ti koji su nametnuli sebi samima tempo koji zahtijeva konstantno traženje novih izvora novca, što ujedno i konstantno pomiče granice. S tim u mislima, Pérez je 2009. odlučio pristupiti najvećim i najbogatijim klubovima Europe te im predložiti posebnu Superligu, koja bi bila naprednija Liga prvaka i omogućavala bi samo odabranima pristup u nju. Igrala bi se na kraju regularne sezone, novčani fond nadmašio bi onaj Lige prvaka od otprilike 50 milijuna eura za pobjednika, cijene ulaznica i TV prava probijala bi aktualne granice i bogatiji bi postajali bogatiji.
Nitko ne pita za male
– Moramo pronaći natjecanje u kojem bi igrali samo najbolji od najboljih, a ne da imamo sustav koji takve klubove sputava – kazao je Pérez.
Nije prvi koji se odlučio na takav potez. Talijanski klubovi su krajem prošlog stoljeća imali mnogo novca, rezultatski su bili uspješniji i zato je još 1998. od talijanske kompanije Media Partners stigla ideja o posebnoj ligi. Tad je Uefa odgovorila vrlo brzo i efikasno, ukinuli su Kup pobjednika kupova, proširili Ligu prvaka na 32 momčadi, a Kup Uefe na 64. Smirilo je to one na vrhu sve do Pérezova istupa, kojem se protivio najžešće upravo trener Arsenala Arsène Wenger.
Tako nešto uništava osnovnu bit natjecanja i sporta kao takvog, zborio je trener Arsenala. I nije se zaustavio na tome:
– Liga prvaka zamišljena je na način da svi dobiju priliku. Kad bi prošla ideja o Superligi, tad bi jedini kriterij bio novac i zvijezde u momčadi, a ne njihova igra. Ali, nažalost, predviđam da će Superliga zaživjeti jer trenutačna potrošnja klubova nadmašuje njihove mogućnosti i trebat će im novi priljev novca – ustvrdio je Francuz i pridobio brojne simpatije jer rijetko će se netko od velikana toliko jasno opredijeliti za one manje.
Također, upravo je njegov Arsenal poznat po štednji i racionalnom trošenju, a uz Chelsea i Manchester United, u startu je i ovog ljeta odbacio bilo kakvu ideju o Superligi. Dapače, predstavnici ta tri kluba napustili su sastanak na kojem se spomenula Superliga.
Hoće li Superliga zaživjeti i hoćemo li doživjeti kraj Lige prvaka kakvu poznajemo? Vjerojatno. Jer, prema informacijama kojima raspolaže Daily Mail, klubovi u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj i, ironično, Italiji odbacuju svaku mogućnost stvaranja Superlige, ali ne odbacuju promjene koje bi na njihov zahtjev, a i zahtjev Španjolaca, provela Uefa.
Te promjene značile bi osiguravanje najboljima od najboljih da u njima sudjeluju. Točnije, po četiri kluba iz Engleske, Njemačke, Španjolske i Italije imala bi osiguran ulazak u Ligu prvaka, a to je 16 klubova od 32, odnosno polovica! Još osam bi otpalo na Francuze, Portugalce, Nizozemce, Ruse i(li) Ukrajince i osam bi ostalo za kvalifikante, što je katastrofa jer ponovno bi oni iz jačih liga imali pravo biti nositelji.
Nije čudno da Uefa ima takve planove, ponukalo ih je itekako na razmišljanje situacija s Leicesterom prošle sezone. Lisice su izazvale brojne simpatije, ali kad se radi o prihodima, oni se bez Manchester Uniteda i Chelseaja višestruko smanjuju pa se zato toliki kapital i okreće prema Engleskoj, gdje se odvija sezona za pamćenje zahvaljujući skupu igračkih i trenerskih zvijezda.
Nepravedni kriteriji
Kritičari sa svih strana su se ujedinili i na sve načine pokušavaju spriječiti svojevrsnu lakrdiju. Jer, zaslužuje li iz Italije itko osim Juventusa i donekle Napolija izravan plasman u Ligu prvaka? I kod Nijemaca je teško tvrditi da su osim Bayerna i Borussije Dortmund ostali top razina pa da zaslužuju izravan plasman u natjecanje.
Sve u svemu, za maksimalno dvije godine znat ćemo čeka li nas od sezone 2021./2022. ovaj novi format Lige prvaka. Zaživi li, bit će to konačan dokaz da je u europskom nogometu bitan samo profit, i ništa drugo.
Cijeli tekst čitajte u MAX-u.
