Namjerna je naša ‘kontra’, uoči istrčavanja vatrenih protiv Nigerije u Kalinjingradu, transparentu i grafitu nogometnih pobunjenika s uzavreloga juga Hrvatske. Da, ‘sve pobijedili dabogda!’ ovdje u Rusiji, teško je uopće i zamisliti da velika većina ljudi u Hrvatskoj (kao ti koji su poželjeli da Hrvatska sve izgubi) uoči početka Svjetskog prvenstva ne razmišlja na ovaj način, jedini normalan, jer hrvatska nogometna reprezentacija, kao najvrednija sportska momčad koju smo ikada imali, predstavlja sve suprotno onome što predstavljaju posrnuli čelnici HNS-a, njihovi sljedbenici, istomišljenici, pokrovitelji i poslušnici.
Nitko važniji od Hrvatske
Za razliku od društva s vrha Hiltona, Dalićevi izabranici imaju znanje, kompetencije, ugled, kredibilitet, sportski integritet, karizmu, globalnu popularnost i poštenje kojima su oduvijek predstavljali Hrvatsku. I u ovom trenutku, kada Hrvatska igra jednu od svojih najvažnijih utakmica, postaje posve irelevantno gdje i s kim će Mamić pratiti SP ili kolika je moralna dubioza skandaloznoga Vrbanovićeva pojavljivanja na kongresu Fife u Moskvi. Taj dvojac, nepravomoćno osuđen na zatvorske kazne zbog kriminala u nogometu, nije i nikada neće biti važniji od nastupa reprezentacije, unatoč svojoj isprepletenosti s nekim od članova reprezentacije.
“Sve pobijedili dabogda!”, moto s kojim ispraćamo vatrene na putovanje ruskim prostranstvima ovoga puta je parola s pokrićem budući da smo potpuno uvjereni u izvanredne sposobnosti i Dalića i njegovih izabranika. Pratimo izbornika od početka njegove ere s reprezentacijom; od dramatične listopadske noći i Čačićeve smjene u Opatiji, do ‘napoleonskoga’ marša vatrenih kroz Kijev, superiornoga razaranja grčkoga bunkera, pa sve do slijetanja na obale Baltika. Unatoč neslućenoj popularnosti, začinjenom golemim pritiskom i očekivanjima od reprezentacije koju vodi, skromni Zlatko, koji govori mješavinom zagorskoga i livanjskog dijalekta, ni u jednom trenutku nije poletio u oblake.
Nazovite ga populistom, ali uvijek ćemo radije zapljeskati izborniku koji istrči iz hotela reprezentacije da bi se fotografirao s navijačima nego diktatoru koji sebe i igrače čuva pod staklenim zvonom ili u svom ‘tehničkom prostoru’, drži se faraonski nedodirljivo i komunicira preko glasnogovornika. Zlatko Dalić ima sve odlike i manire narodnoga izbornika, tako je doživljen od prvoga dana i zahvaljujući toj svojoj karakternoj crti, jednostavnosti, nepretencioznosti i sad već prepoznatljivoj neovisnosti.
Ovdje na sjeveru Europe, u vjetrovitom Kalinjingradu ili Königsbergu, u koji se već tri dana slijevaju kolone s tisućama kockastih dresova, piše se novo poglavlje hrvatske nogometne reprezentacije. Nova nogometna era ili poredak ‘bez Mamića’, sa sada već posve marginaliziranom figurom Davora Šukera, koji je ostao bez svoga glavnoga oslonca, počinje utakmicom protiv Nigerije, u kojoj opet, kao i u prethodnih 106 navrata, kao u boga gledamo u Luku Modrića. Čovjeka i kapetana kojega Mamić ‘utapa’ na daljinu, prikazujući sebe žrtvom, ali nogometaša koji ni u jednom trenutku svoje 12-godišnje ere u reprezentaciji nije posustao niti dao nagovijestiti svoj oproštaj od dresa u kojemu se nikada nije štedio.
Nitko od reprezentativaca u ovome trenutku nema veći motiv, jači i izraženiji borbeni gard od Modrića, nogometaša koji nikada, ali baš nikada igrajući za Hrvatsku nije podbacio. I zato što je uvijek najbolji i kada nema svoj dan, ali i zato što mu je istinski – stalo! Luki je ovo treće Svjetsko prvenstvo, što su od hrvatskih nogometaša ostvarili još Prosinečki, Jarni, Šimić, Šuker, Pletikosa i Olić, vjerojatno i oproštajno, što će još više pojačati njegov motiv i zanos. Veliki rezultat s reprezentacijom koji ćemo pamtiti bio bi kruna jedne grandiozne karijere, premda će i bez njega Luka Modrić ostati mitska pojava na hrvatskom nogometnom nebu. Nitko mu to ne može oduzeti.
Sudar s Nigerijom promatramo i kroz prizmu novoga, pomalo isforsiranoga, nategnutoga dokazivanja našega najboljega centarfora Marija Mandžukića. Istina, Mandžo je zapao u neku vrstu golgeterske apatije, opterećen preteškom Šukerovom hipotekom, pa i galopirajućom konkurencijom u Nikoli Kaliniću, no mrgud Mandžo, kakav god bio, još je uvijek jedini ‘Šuker poslije Šukera’, centarfor kojega se uvijek isplati čekati. I tu je Dalić pokazao dosljednost i razumijevanje za golgeterovu trenutačnu slabost; izbornik će pod svaku cijenu čekati Mandžinu eksploziju, a zna se kako MM zna cijeniti takav odnos.
Frajer koji zabija i Realu
Mario je, uz Dražana Jerkovića, jedini hrvatski nogometaš koji je na utakmici Svjetskog prvenstva postigao dva pogotka, protiv Kameruna u Manausu, što nije samo dokaz da mu leže Afrikanci nego da je nogometaš rođen za najveće pozornice. Frajer koji Real Madridu u pola sata zabije dva gola na Bernabeuu zaslužio je biti udarna igla nacionalne momčadi, bez obzira na stanje svoje forme.
Na kraju, nastup u utakmici s Nigerijom svakako je najveća legitimacija majstorskih vještina toliko osporavanoga Andreja Kramarića. Pazite, Andrej je jedini hrvatski napadač koji je u jednoj utakmici (za Rijeku) postigao osam pogodaka, u stilu rasnoga golgetera rušio je Bayern u Bundesligi i Ukrajinu u Kijevu, i u samo nekoliko mjeseci prometnuo se u igrača vrijednoga gotovo 30 milijuna eura. Njegovu klasu više nitko ne može osporiti iako je i u vrijeme Čačića demonstrirao svu svoju raskoš, ali nikada nije bio prihvaćen i priznat kao veliki, plemeniti igrač.
Sve pobijedili dabogda jer vi to možete iako možda to još ne znate. Ako niste gledali tako daleko, čekamo vas u Moskvi 10. srpnja, u polufinalu!
