Sakupljači boca, dvojac punih vrećica, virili su kroz plavu ogradu iz Kranjčevićeve ulice prema travnjaku. I egzistencijalno najugroženiji dio društva, o kojem Ivan Pernar već danima zastupnicima priča u Saboru, zastao je da uživo vidi Kekovo čudo, momčad koja ozbiljno namjerava prekinuti Dinamovu dominaciju. Da bi se došlo s druge strane ograde i sjelo na tribinu, trebalo je izdvojiti 60 kuna, a to je 120 plastičnih boca...
Kek s rukama u džepovima
Dečki su vidjeli dominantne goste, Keka kako slavi s rukama u džepovima trenirke i njegove mladiće sa zlatnim brojevima na dresovima, kojima domaća Lokomotiva u igri nije mogla ni blizu. Ni u istu rečenicu. Rijekin trener Matjaž Kek zatvorio je sve rupe, trupe mu prema tituli prvaka koračaju posve hladnokrvno.
Lokomotiva se, protiv tako autoritativnog protivnika, hrabro držala. Njoj je cilj ionako bio otkinuti koji bod društvu s Kvarnera i time pomoći nekako velikom bratu s istoka metropole.
Trudio se Tomislav Ivković, vikao s klupe:
– Lijeva noga, tu stani, priđi bliže, uđi, dodaj, kreni, stani...
Nije pomoglo.
Nisu im mogli parirati nikako. Riječani su bili bolji u svim segmentima igre, viši, brži, koncentriraniji, s idejom, opasniji... Odlučili su se za čvrstu igru, a rezultat su bila dva igrača Rijeke koji su kao pokošeni ležali na travi, sudac je dopustio igru Lokomotivi, a s tribina se čulo:
– Diži se, prehladit ćete se...
Parirati se Riječanima moglo samo – govorom. Premije za ovaj susret igrači Lokomotive nisu imali. Kako tvrde, ne dobivaju ih posebno za utakmice, već tek za pozitivan niz, osvojene bodove.
Ovaj put nije bilo ni riječi o mogućnosti da će stići kakva nagrada za uspjeh, samo se čekalo kada će igrači u tamnocrvenim dresovima kapitalizirati dominantnu igru. I eto, nakon što je u 63. minuti, nakon kornera Josipa Mišića, zakucavanje nogom izveo Franko Andrijašević, Rijekin broj 23 je četvrtu utakmicu zaredom zatresao mrežu. Nešto kasnije, opet iz prekida Mišića, Alexander Gorgon skočio je za 2:0.
Gledao je uživo, iz lože, trener Dinama Ivajlo Petev, koji je na utakmicu doveo cijeli stručni stožer, pa čak i klupskog liječnika, plavu press službu...
Matjaž Kek ispričao je priču o oranici koju smo već u Kranjčevićevoj od njega čuli.
– Pokušali smo igrati nogomet. Pokušali. Ali, na ovoj njivi to je bilo itekako teško – krenuo je Kek pa nastavio:
– Neka oni koji o stadionima brinu malo izađu iz ureda... Neka napuste kancelarije i izađu na teren da vide kako stvari stoje. Pa kako ćemo se mi na ovoj njivi nadigravati?! – sipao je Slovenac navikao na idealne uvjete stadiona na Rujevici.
O utakmici, vrlo važnoj jer Rijeka i dalje na distanci drži Dinamo šest bodovnih stuba ispod sebe, samo je kratko rekao i odmahnuo rukom.
– Izuzetno važna pobjeda... Postavili smo brzo stvari na svoje mjesto.
Trener domaćih Tomislav Ivković proglasio je ovaj susret derbijem. Uostalom, prije dvije sezone Rijeka je oba puta iz Ulice pjesnika odlazila bez slavlja...
Presudila je nepažnja
– Bio je to pravi derbi! Čvrsta utakmica talijanskog tipa, dobro su se igrale obrane. I držali smo sve, ali sve do trenutka kada je pala koncentracija, baš u prekidima igre. A baš kad je prekid svaki igrač točno zna gdje treba stajati! A nije stajao... Nisam ljutit, već tužan, jer nismo zaslužili da tako izgubimo utakmicu, s dva gola u mreži. Presudila je nepažnja.
Kao da je znao trener Lokomotive tko će zabiti gol. Naime, dan prije utakmice rekao je kako ulazi u utakmicu s 0:1 jer zna da će Andrijašević zabiti.
Dok su treneri govorili, na istočnoj tribini se slavilo.
– Rijeka jeee... najbolje od svega... – plesala je i pjevala Armada na istočnoj tribini.
U pravu su, najbolji su...
ttrenutno, nakon zimske stanke sve pada u vodu 😀