Već je 29 godina prošlo otkako nema Kreše Ćosića, jednog od najvećih europskih košarkaša svih vremena, genijalca koji je igrao košarku ispred svog vremena. I već 29 godina žalimo za jednim takvim košarkaškim umom koji bi, da je živ, i u svojoj zlatnoj dobi zacijelo bio od velike pomoći hrvatskoj košarci.
No, nažalost, današnja hrvatska košarka uglavnom živi od sjećanja na svoje velikane. Kako na Ćosića tako i na, također pokojnog, Dražena Petrovića ali i na Tonija Kukoča, Dina Rađu, Stojka Vrankovića i vrijeme kada su ova trojica nosila majicu s hrvatskim grbom i osvajali medalje na velikim natjecanjima (olimpijsko srebro, dvije europske i jedna svjetska bronca).
A Krešo ih je, u majici reprezentacije bivše SFRJ, u rasponu od 13 godina osvojio čak 14. Dakle, između 1967. i Svjetskog prvenstva u Urugvaju i 1980. i Olimpijskih igara u Moskvi, popularni "Žila" (tako su ga zvali u mladosti) osvojio je tri olimpijske (jedno zlato), četiri svjetske (dva zlata) i sedam europskih (tri zlata) medalja.
Kao član tri reprezentativna naraštaja, Ćosić je i rekorder te reprezentacije po broju nastupa (303) a u klupskom dijelu karijere, osim u matičnom Zadru (s kojim ima pet naslova prvaka bivše države), duboki trag ostavio je i kao igrač Virtusa iz Bologne ali i zagrebačke Cibone kojoj je 1982. omogućio prvi naslov prvaka tada najjače europske klupske lige. A to je i godina u kojoj je zasnovao obitelj sa suprugom Ljerkom.
Nakon studija u Americi, na Brigham Young Universityju, gdje je postao članom Mormonske crkve, Ćosić je odbio mogućnost odlaska u NBA (u redove Los Angeles Lakersa) a i kasnije će odbiti nekoliko ponuda iz tadašnjih, paralelnih, američkih profesionalnih liga (NBA, ABA). Ostao je vjeran, nazovimo ju tako, Fibinoj košarci u kojoj će ostvariti i zanimljivu trenersku karijeru čiji je vrhunac uvođenje u reprezentaciju golobradih, kasnijih velikana, Kukoča, Rađe, Divca i Paspalja.
Nakon, trogodišnjeg trenerskog angažmana u atenskom AEK-u, zamrznuo je trenersku karijeru i prihvatio se posla u diplomaciji kako bi kao pomoćnik hrvatskog veleposlanika u SAD-u, svojim sportskim vezama, širio istinu o agresiji na Hrvatsku i Domovinskom ratu.
Prvi hrvatski počasnik Košarkaške kuće slavnih preminuo je 25. svibnja 1995. u bolnici u Baltimoreu i sahranjen u mirogojskim arkadama a na njegovu nadgrobnom spomeniku ispisana je posveta njegove obitelji koja glasi "Divnom čovjeku, vjerniku, slavnom svjetskom sportašu, hrvatskom domoljubu, vjernom suprugu i nježnom ocu - supruga Ljerka i djeca Ana, Iva i Krešimir Petar.
A upravo se kći Ana, predsjednica Udruge Dani Krešimira Ćosića, založila da se u Zagrebu, u Parku Zrinjevac, dogodi izložba na otvorenom posvećena njenom ocu. A ondje je, uz razgledavanje izložbe, upriličeno i zajedničko prisjećanje na Krešu.
- S obzirom na to da smo u prigodi prijašnjih obljetnica bili više orijentirani na Zadar, odlučila sam da se ovaj put više okrenemo Zagrebu u kojem je, uostalom, tata i rođen. Osim toga, izložba na otvorenom, na ovako prometnoj šetnici, jako je dobar model informiranja javnosti - kazala je Krešina kći Ana Pajurin, inače voditeljica Službe za promotivne aktivnosti i vizualni identitet Grada Zagreba.
A Ani je, baš kao i sestri joj Ivi i majci Ljerki, jako drago bilo vidjeti sve one koji su došli na neformalno otvaranje izložbe. A jučer smo na Zrinjevcu vidjeli Vladu Vanjka, Otta Barića, Slavka Cvitkovića, Ivicu Lovrića, Zdenku Zrilić, Hrvoja Balena iz HOO-a ali i negdašnje reprezentativne suigrače Željka Jerkova i Nikolu Plećaša ali i NBA zvijezdu Jusufa Nurkića, velikog štovatelja Ćosićeva lika i djela.
Jerkov je za ovu priliku stigao iz Splita a svog negdašnjeg suigrača etiketirao je Kevinom Durantom svog vremena.
- Probajte na You Tubeu naći video zapis Ćosićevih majstorija sa Svjetskog prvenstva 1970. u utakmici protiv Italije na koju je došao i Tito pa su se svi nekako stisli ali ne i Krešo. Da, on je tada radio sve što Durant radi danas. A ja sam baš nakon tog SP-a počeo trenirati košarku a već za tri mjeseca sam bio s njim u reprezentaciji. A on je uvijek bio spreman mentorirati mlade igrače.
Bio je Krešo i veliki zafrkant, uvijek spreman održavati vedro raspoloženje među suigračima. A u to ime znao je posegnuti i za spačkama.
- Nakon jedne utakmice moje Jugoplastike ostao sam u Zagrebu jer mi je tu današnja supruga studirala. A Krešu sam sreo baš ovdje u Parku Zrinjevac, on je bio s Ljerkom pa smo otišli na ručak u hotel Palace. Nakon nekih sedam dana zovem ja svoju Dragicu i vidim ja da ona sa mnom priča nešto nevoljko. A kad mi je rekla da je srela Krešu sve mi je bilo jasno jer joj je moj vrli prijatelj kazao "vi ste fina šinjorina i ja se pitam što vi radite s tim tipom" - prisjetio se Jerkov dodavši još i ovo o Ćosiću kao igraču:
- Moglo bi se reći da Nikola Jokić igra kao nekad Krešo s time da on to radi u usporednom sustavu a Krešo je to radio znatno brže. Pa Ćosić je prvi centar koji je povlačio kontru. On nije prenosio loptu preko terena ali ako je bila prilika za protunapad on bi ga poveo sa svojim fantastičnim dodavanjima ali i šutevima.
Ćosićev suigrač, a on na SP-u 1970., bio je i Nikola Plećaš. I ovaj, u svoje vrijeme, spektakularni bek doživio je Krešu kao igračkog inovatora:
- Krešo je bio igrač koji je unio nešto novo u košarkašku igru pa sam ga u šali znao pitati "hoćeš li ti možda igrati beka a da ja igram centra". Danas vole reći da je on bio ispred svog vremena a ja bih rekao da je bio naprosto kvalitetan igrač koji je činio više od suparnika. I kao takav donosio nam je prevagu u utakmicama protiv Sovjeta i Amerikanaca jer nam ostali nisu bili konkurencija. Nama tada nisu trebale kvalifikacije da bismo otišli na velika natjecanja, znala se velika vrijednost te reprezentacije čija je perjanica bio upravo Ćosić.
Kazao nam je "Sveti Nikola", daleko najpopularniji zagrebački sportaš prve polovice 70-ih godina, da ga smeta odnos institucija prema liku i djelu ovog košarkaškog velikana:
- Sramotno je da se akcijama prisjećanja na Krešu mora baviti obitelj Ćosić. A gdje su država kojoj je u ratno vrijeme izuzetno pomogao ali i sportske organizacije koje su se s Krešom dičile. Danas ovdje nema nikoga i nitko ništa nema za reći o Kreši kao igraču i čovjeku. Što na to reći nego se zapitati u kojem mi to društvu živimo - zapitao se Plećaš.
