Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 42
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Igor Milanović

Izlazio je u noćne klubove i tulumario, a bio je najbolji na svijetu u svojem sportu

storyeditor/2023-09-16/PXL_121114_9358263.jpg
Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
1/2
17.09.2023.
u 18:36

I danas ga smatraju jednim od najvećih vaterpolista svih vremena. Ovaj okretni sidraš ima dva olimpijska i dva svjetska zlata, a starijim Zagrepčanima u sjećanju je kao dvostruki prvak Europe (1990. i 1991.) s Mladosti

Među laureatima 12. Simposara, sarajevske sportske konferencije, bio je i nekad najbolji svjetski vaterpolist Igor Milanović (57), sportaš koji je dvaput bio olimpijski pobjednik i dvaput svjetski prvak. A sve to ostvario je u kapici reprezentacije bivše SFRJ, za koju je odigrao 349 utakmica i postigao 549 pogodaka. Hrvatskoj sportskoj publici ovaj je Beograđanin pak zanimljiv kao negdašnji igrač zagrebačke Mladosti, s kojom je osvojio dva naslova klupskog prvaka Europe, i to 1990. i 1991. godine.

Ako vam se na prvu čini da je sve to mogao postići jedino uz isključivo spartanski život, prevarit će se jer Igor je bio naglašeno društveno biće koje je testiralo svoje psihofizičke granice, a u okviru toga i noćni život. Bio je roker koji se već kao 19-godišnjak usudio moliti Ratka Rudića da ga usred Olimpijskih igara u Los Angelesu pusti na koncert Beach Boysa, što je ovaj i učinio. No oni koji su s njim igrali reći će da se ne sjećaju da je ikad zakasnio na trening.

Ako se pak pomislili da je da kao obožavana sportska figura imao sve preduvjete za savršen intimni život, i tu niste posve u pravu. Štoviše, Igoru se dogodila tragedija da mu je preminula supruga pa je postao samohrani otac dvjema kćerima, ali i sreća da u supruginoj najboljoj prijateljici pronađe novu životnu partnericu koja će ga svojim altruizmom posve smiriti.

Pa zar sve ovo nije dovoljno da se o njemu snimi film? Pitali smo ga to jutro nakon što je, zajedno s onih dvije tisuće prisutnih, odgledao dokumentarac "Čarobna sedmica" o Toniju Kukoču. Na naše pitanje se našalio i kazao:

– Još nije vrijeme. Još radim na sadržaju za jedan takav film. Znate, kada se o vama snima film, to vam nekako sugerira da ste dali sve što ste imali, a ja još nekako stvaram. Inače, jako me se dojmilo to koliko je Kukoč skroman. Skromnost je vrlina koju pokušavam podučiti svoje kćeri, a ona je, vjerujem, i mene spasila.

Htio je Igor vjerojatno reći da je pred njim još uvijek nedovršeni trenerski opus u kojem za sobom ima dva naslova klupskog prvaka Europe (s Partizanom 2011. i Pro Reccom 2015.) te nastup u finalu istog natjecanja s Novim Beogradom (2022.).

– Trenerski posao potpuno je drukčiji u odnosu na onaj igrački i po meni puno stresniji. Kao igrač ja stresne trenutke nisam doživljavao teško. Nikad nisam imao treme, straha, psihološke probleme... Kad čovjek igra i kada je u nekom trenutku nečemu bezrezervno posvećen, onda se u odnosu na vrijeme i dimenzije, poznate nam u fizici, potpuno iskrivljuju sve te percepcije i vi dobijete neku sliku koja vam je potrebna da u vodi reagirate kao tigar. Nema tu vremena za razmišljanje ni mjerkanje rizika i posljedica nekih poteza. Kao treneru dosta mi je stresno bilo na klupi Partizana, Pro Recca i prošle sezone u Olympiakosu, dok mi je u Galatasarayu bilo nešto jednostavnije.

S Olympiakosom je ugovor raskinuo. Jesu li Grci uspjehom smatrali samo naslov prvaka Europe?

– Ne, nije bilo takve vrste pritiska. Doduše, nismo se proslavili u četvrtfinalu s Novim Beogradom. Bila nam je to najlošija utakmica, čemu sam i ja nešto pridonio da tako izgledamo, mada imam jako objektivne razloge za to.

U ovom dijelu razgovora Igor je krenuo s introspekcijom svojih trenerskih doprinosa.

– Ja i kada pobijedim i kada izgubim analiziram svoje vođenje i mogu vam reći da sam i u Barceloni, dok sam vodio Pro Recco sa svojim pomoćnikom, mogao učiniti nešto bolje, da reagiram već u trećoj četvrtini onako kako sam u četvrtoj. U Napulju 2010. kao trener Partizana dobio sam živčani slom jer smo u polufinalu vodili 4:0 i od Pro Recca izgubili na produžetke. No sve se vratilo sljedeće godine onom veličanstvenom rimskom noći i finalnim trijumfom Partizana upravo nad Pro Reccom.

Angažman u Olympiakosu dogodio se nakon što je s Novim Beogradom bio trenerski doprvak Europe.

– Vujasinović je dao ostavku kada nije osvojio Kup pa sam klub preuzeo ja, i to 1. ožujka, tri mjeseca prije kraja sezone. Do kraja sezone mi nismo izgubili utakmicu osim od Ferencvarosa i na kraju, u finalu, protiv Pro Recca. Izgubili smo na penale od prvaka Europe, voditi dva puta po dva razlike nije sramota.

Je li do začetka trenerske karijere došlo odmah nakon igračke ili s odmakom?

– Nije odmah. Kada sam nakon Olimpijskih igara u Atlanti završio igračku karijeru, malo sam se opustio. S obzirom na to da sam ja imao uobičajenu i, rekao bih, prosječnu radoznalost da radim sve što rade moji vršnjaci, tako sam se malo opustio i četiri godine "bančio". Išao sam na ručkiće, s ekipom na brodiće, dosta sam uživao u tom rock and rollu.

Nije li to, na neki način, i logično nakon naporne i velike igračke karijere?

– Jako sam uživao u jutrima u kojima se ne moram buditi da bih išao na trening. No onda sam sa Šoštarom ušao u Partizan i mislim da smo napravili veliki posao. Sjećam se kao jučer kada sam 2001., nakon što sam izabran za predsjednika Upravnog odbora, rekao da mi je san da vratimo Partizan na vrh Lige prvaka. Osam godina bio sam predsjednik, ali sam se već nakon četiri godine počeo približavati bazenu, pri čemu smo Šoštar i ja imali podijeljene uloge. On je radio političku ekonomiju, a ja sam radio bazen i sport.

U međuvremenu je bio angažiran i u Nogometnom klubu Partizan.

– Bio sam član uprave zadužen za navijače u vrijeme kada su Grobari dvije godine bojkotirali stadion. Nekom zrelošću i gravitacijom prema Partizanu uspio sam dovesti do toga da u posljednjem kolu, iako ta utakmica nije imala rezultatski naboj, južna tribina bude puna. U to vrijeme bio sam trener drugog tima Vaterpolskog kluba Partizan, koji je napustio Dejan Udovičić, pa sam preuzeo prvu momčad. I premda mi je Filip Filipović otišao u Pro Recco, mi smo te 2011. osvojili Ligu prvaka.

I dok je igrao za zagrebačku Mladost, Igora je pratio glas da je sportaš koji voli izaći, ali da se to na treninzima i utakmicama nije osjećalo.

– Nikad nisam izašao prije utakmice, nikad to nisam radio. U tom smislu bio sam odgovoran. Nikad nisam izostao s treninga, nisam imao bolesti, ozljeda i treneri su me uglavnom voljeli. Istina je, u subotu nakon utakmice ja bih zaružio, a možda bih pronašao i neki utorak ili srijedu da izađem, no kako ja nisam studirao, spavao bih popodne i mogao bih to kompenzirati.

Svojih zagrebačkih dana uvijek se rado sjeća.

– Uživao sam u Zagrebu. Bilo je to i sportski uspješno razdoblje jer je Mladost dvaput bila prvak Europe, ponovo na vrhu nakon 17 godina. Meni je bilo novo "osvajati" Zagreb, odlaziti u Saloon, Sokol i Best te u restorane poput Okrugljaka i Maksimira, u kafić Thaliju... Tu smo izlazili.

Milanović je na zagrebačkoj Univerzijadi 1987. bio jedan od bakljonoša, ali ne i onaj završni, stadionski, ta je uloga pripala Draženu Petroviću. Ide priča da je vaterpolski dužnosnik Celestin Sardelić zagovarao Milanovića, a da je Novosel, kao direktor Univerzijade, odlučio da to bude Dražen.

– Ja za to ne znam. Uostalom, Dražen je tada bio veća zvijezda, dolazio je iz jačeg lobija, košarkaškog, a igrao je i za zagrebački klub. Ja sam nosio baklju onaj dio ispred Pravnog fakulteta i sjećam se da mi se tada Paškva žalio da bi on trebao biti taj budući da je bio student prava.

S obzirom na to da se iz Zagreba vratio u Beograd 1991., ostaje dojam da je Mladost napustio jer se raspadala bivša država.

– Pa i nisam, no tadašnji čelnik kluba Vlado Kobeščak očito je znao da se država raspada pa mi nisu ispunili klauzulu i ja sam automatski bio slobodan. Sjećam se da sam zbog toga bio tužan, a onda je Crvena zvezda ponudila, za vaterpolske prilike, ogromnu lovu.

Te 1991. hrvatski vaterpolisti još su igrali za reprezentaciju bivše SFRJ koja je u Perthu osvojila svjetsko zlato.

– Perth je bio u siječnju, no igrali smo mi zajedno još na Mediteranskim igrama u lipnju i tek tu se počelo osjećati da se država raspada. Kako nas je to ljeto čekalo još i kolovoško Prvenstvo Europe, mi smo nakon Mediteranskih igara išli na neki turnir na Siciliji i tada su hrvatski igrači dobili direktivu da ne idu na Prvenstvo Europe, koje ćemo također osvojiti. Vjerujem da im se išlo jer su bili dva-tri mjeseca na pripremama.

S raspadom bivše SFRJ nastale su dvije vaterpolske velesile (Srbija i Hrvatska) i jedna sila (Crna Gora).

– Nije to slučajno jer je i B selekcija Jugoslavije mogla pobijediti bilo koju reprezentaciju na svijetu. Sjećam se da je nama, dok sam igrao za Mladost, bilo teže dobiti Partizan ili Jadran nego osvojiti Ligu prvaka. No, i vi i mi sada moramo uložiti dosta veliki napor da opstanemo. To je bila inercija jedne sjajne škole i masovnosti, a mi sada gubimo utrku s košarkom, odbojkom, rukometom koji su se znatno popularizirali. Srbija jest aktualni olimpijski pobjednik, a Hrvatska europski prvak, no osjećaju se te rupe.

Na sličnu temu nedavno je progovorio i Svetislav Pešić, izbornik srpske košarkaške reprezentacije, i to neposredno nakon osvajanja svjetskog srebra.

– Ja sam nezadovoljan kvalitetom rada s mladima, njihovom tehničkom i taktičkom naobrazbom. Slabi su nam treneri mlađih kategorija. U sustavu Bate Orlića taj posao su radili najbolji, a sada nam se događaju treneri koji djecu uče krivim pokretima i onda je to "vrzino kolo", nešto što je teško razriješiti.

Kad smo već kod pokreta (i poteza), jedan je zauvijek odredio Milanovićevu karijeru i o njemu se i danas priča, a to je pogodak Talijanima za svjetsko zlato u posljednjoj sekundi osmog produžetka.

– Eto, i u ovoj prilici, u Sarajevu, slušao sam kako mi ljudi govore gdje su bili i što su radili kada sam ja postizao taj gol. Slušam to od 1986. Kada sam bio mlađi, bio sam i malo arogantniji, bahatiji i nadobudniji pa mi je bilo mrsko slušati te priče, no sada mi je to sve draže.

Kako je to izgledalo iz perspektive igrača koji je zabio taj povijesni pogodak?

– Nije taj pogodak bio ni po čemu drukčiji od mnogih koje sam zabio, osim što je postignut u osmom produžetku, tri desetinke prije kraja. Zanimljivo je da mi je loptu dodao Šimenc, koji je bio na pet metara od gola i za kojeg je bilo neuobičajeno da on nije opalio. On meni doda loptu, koji sam pokriven, a ja mu vratim, on ponovno meni i tada moj čuvar Campagna griješi i ja zabijam gol.

I pet godina kasnije, u finalu Svjetskog prvenstva, protagonist je bio i Šimenc.

– Negdje 37 sekundi prije kraja utakmice mi protiv Španjolske vodimo 9:8, a ja sam taj koji je zabio posljednja tri naša pogotka. Imamo napad i naredba izbornika Stamenića je da lopta ide na mene, no Šimenc je ne dodaje meni. Poznajući taj razigrani um prijatelja Dude, ja se spremim spriječiti kontru njegova igrača i pogodak Španjolaca, u čemu vratar Šoštar i ja i uspijevamo. Mi to spriječimo, Šimenc pliva prema meni s: "Bravo, majstore", a ja mu lijepo odbrusim dok Stamenić s ruba bazena viče: "Pusti ga, ja ću ga".

Šimenc je bio taj koji ga je svojim pogotkom rastužio 1996. kada je u olimpijskom četvrtfinalu u Atlanti donio pobjedu protiv tadašnje zajedničke reprezentacije Srbije i Crne Gore.

– Ja tu utakmicu nisam ni igrao. Prve tri jesam, a onda mi je iskočila neka kost u ramenu i bio sam očajan. No nije bila sramota izgubiti od Hrvatske koja će poslije osvojiti olimpijsko srebro.

Nakon toga, pa do danas, Hrvatska će osvojiti puno medalja, ali Srbija još i više. Iz čega je Srbija crpila svoju moć koja joj je od 2006. pa do danas donijela 15 medalja s najvećih svjetskih natjecanja (po četiri olimpijske i svjetske te sedam europskih)?

– Iz starog Partizana, iz genijalnosti Vlahe Orlića, čovjeka koji je stvorio mnoge trenere, ali i iz entuzijasta kojih ima u Beogradu, Šapcu, Kragujevcu, Novom Sadu... – rekao nam je vaterpolski velikan.

Komentara 1

KR
Krolo
22:26 17.09.2023.

Da, nezaboravno sjajno prvenstvo za pratiti u vrućim ljetnim večernjim satima i legendrani gol za osvajanje svjetskog prvenstva, ludi komentator...

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije