Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport Rukomet

Gurali su me da branim kao tata, ali bojala sam se lopte u glavu

– Zaista je nevjerojatno da ženska reprezentacija nikad nije igrala u polufinalu velikog natjecanja dok su s druge strane naši dečki osvojili toliko puno medalja
26. svibnja 2014. u 11:32 0 komentara 944 prikaza
SPECIJAL MAX 20.05.2014., Zagreb - Rukometasica Sonja Basic.  Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Sonja Bašić (27) u jednom trenutku  karijere pomislila je kako će nadmašiti rezultate tate Mirka. No, čini se da će to ići jako teško. Jer, Mirko ima osvojen Kup prvaka sa šabačkom Metaloplastikom, olimpijsko zlato iz Los Angelesa 1984., zlato sa svjetskog prvenstva iz Švicarske 1986. godine...

– Pa još ga mogu stići, krenimo primjerice sa  Lokomotivom koja sljedeće godine osvaja Ligu prvakinja – krenula je Sonja.

To s Ligom prvakinja bila je dobra šala. Naravno, nije nemoguće, ali Lokomotiva nema ni približno tako velik budžet kao primjerice Györ, Vardar ili Budućnost, sastavi koji su ove godine igrali na završnom turniru u Budimpešti. Što se pak tiče medalja s reprezentacijom, Sonja bi bila sretna kada bi naše djevojke osvojile bilo kakvu medalju na predstojećem Europskom prvenstvu kojem smo u prosincu 2014. godine uz Mađarsku i mi domaćini.

– Zaista je nevjerojatno da ženska reprezentacija nikad nije igrala u polufinalu velikog natjecanja dok su s druge strane naši dečki osvojili toliko puno medalja. Možda je Europsko prvenstvo prava prilika. Samo da nas gledatelji prate kao što su pratili, na primjer, Srbiju u beogradskoj Areni do srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu. Možda smo najveću priliku za medalju imali na Olimpijskim igrama u Londonu kada smo izgubili u četvrtfinalu od Španjolki. Eh, da se tada nisu ozlijedile Penezić i Tatari, tko zna kako bi sve to završilo.

Nisam htjela na vrata

Olimpijske igre u Londonu 2012. bile su Sonjino prvo veliko natjecanju u dresu Hrvatske.

– Nisam se nadala pozivu, ali sam svojim igrama u Lokomotivi zaslužila priliku. Rekao mi je izbornik Canjuga da na mene računa isključivo u igri u obrani i ja sam se na to pripremila. A da sam opravdala povjerenje dokazuje činjenica da sam prošle godine igrala i na Europskom prvenstvu – istaknula je Sonja.

Kao beba, s godinu dana otišla je s roditeljima živjeti u Francusku. U Zagreb se vratila sa šest godina.

– Prvo smo živjeli u Španskom gdje sam se uglavnom igrala s dečkima iz kvarta. Kada smo se preselili na Trešnjevku, u šestom razredu osnovne škole pod svoje me uzeo profesor tjelesnog Rudolf Carek. Kako je poznavao mog tatu htio me odmah staviti među vratnice. No, nisam nikako htjela jer sam se bojala da ću dobiti loptom u glavu. Na kraju je Carek odustao od te ideje pa sam počela igrati u vanjskoj liniji. Sa mnom su u toj generaciji bile Renata Knežević i Jelena Grubišić. Onda smo nas tri otišle u Lokomotivu. No, tamo je konkurencija bila dosta jaka pa su me sa 18 godina posudili u Trešnjevku, a dvije godine kasnije otišla sam u Španjolsku, u klub Alcobendas. To je klub iz predgrađa Madrida – rekla je Sonja.

U Španjolskoj je ostala tri sezone. Ostala bi još koju, ali...

– Klub je upao u financijske probleme pa sam se vratila u Lokomotivu – istaknula je.

U Španjolsku je otišla s Anom Papak. No, nisu baš zajedno došle.

– Da, ja sam došla tri mjeseca kasnije jer sam morala operirati štitnjaču. Pričala mi je da joj je bilo prilično teško dok sve pohvata, a meni je bilo super jer me je svemu naučila. U tri godine tamo sam stekla puno prijatelja, bila sam u vezi sa Jorge Maquedom, današnjim španjolskim reprezentativcem. Bili smo zajedno godinu dana jer je on otišao u Zaragozu. Alcobendas je imao mušku i žensku ekipu i u obje je igralo dosta igrača i igračica s prostora bivše Jugoslavije pa smo se svi zajedno lijepo družili.

U Madridu za deset minuta

Ženski rukomet nije tako popularan u Španjolskoj kao nogomet i košarka.

- Uvijek smo bili na kraju četvrti, peti. Ma, imali smo mi svoje gledatelje jer je to gradić koji osim ženskog rukometa nema baš ništa.

U Alcobendasu je i stanovala, ali Madrid je bio blizu.

– Da, deset minuta brzim vlakom. U Madrid smo išli uglavnom u šoping – priča Sonja.

Nakon Igara u Londonu potpisala je za skopski Metalurg.

– Zvali su me i u tom trenutku to je bila dobra priča. Klub je igrao Ligu prvakinja. Ali, nakon godinu dana i tamo je sve propalo pa sam se po drugi put vratila u Lokomotivu. I bio je to pun pogodak. Jer, nakon dugo vremena Lokomotiva je postala klub u kojem se točno zna red. Imamo i odličnog trenera, osvojili smo kup nakon sedam godina, nadam se i prvenstvo koje Lokomotiva čeka već deset godina.

Slobodno vrijeme?

– Koje? Nemamo ga. Imamo treninge dvaput dnevno, vikendom putovanja i utakmice. Ma, bit će vremena za odmor. Rukomet na pijesku više ne igram premda ima osvojeno europsko zlato. Ne igram jer mi zaista treba odmor – zaključila je Sonja Bašić. 

BILI ZAJEDNO NA VEČERI
Liječnik koji je pokušao oživiti Bandića: Samo se srušio, bio je to masivni infarkt
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.