Dragi čitatelji, jutros smo se probudili kao pobjednici, kao viceprvaci svijeta. Hrvatski san nastavili smo sanjati, ima li išta ljepše od toga. Sinoćnje slike koje su obišle svijet čine nas ponosnima i velikima.
Hrvatska se borila u uzavreloj moskovskoj areni s Francuskom. Velika Hrvatska u društvu velike Rusije i Francuske. Slavilo se do kasno u noć u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Imotskom, Slavonskom Brodu, Mostaru, Sarajevu, Širokom Brijegu, Canberri, Ottawi, New Yorku, Dubaiju, Dublinu, Berlinu, Frankfurtu... Slavilo se u svakom kutku svijeta gdje živi ijedan Hrvat ili prijatelj Hrvatske.
>> Pogledajte kako su hrvatski navijači pratili finale
Već godinama na velike obljetnice imam svoj mali ritual: uz prvu jutarnju kavu pustim pjesmu Daleke obale „Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj“ i utonem u misli. Pred očima se izmjenjuju slike mojih prijatelja koji su otišli u rat s osmijehom na licu i starkama na nogama, i nisu se vratili. Na trenutak ih ugledam „kroz kapljice kiše“ i osjetim „svu ljepotu da su pored mene tu“. Ta pjesma za mene ima rehabilitacijsku vrijednost, u njoj je satkano toliko ljubavi prema Hrvatskoj bez imalo agresije prema drugima. To me smiruje. Čini boljim čovjekom.
Mjesec dana hrvatski nogometaši i njihov izbornik Dalić činili su Hrvatsku boljom. Vratili su joj ponos, izvukli je iz pesimizma. Naciji, izranjavanoj cijelim nizom stvarnih i umjetnih podjela, političkim nestabilnostima, gospodarskim krizama, gubljenjem vjere u vlastite sposobnosti i znanje onih koje biramo i koji nas predstavljaju, trebalo je nešto veliko i pozitivno. To ste, gospodine Daliću, Vi i vaši junaci. Ne želim Vas opteretiti odgovornošću za sljedeće dane i mjesece.
Ne, vi ste svoj posao odradili. Sada je na nama ostalima da odigramo svoje male i velike utakmice, kao pojedinci, kao dionici obitelji, zajednice, države. Svjestan sam da će primirje koje je trajalo proteklih petnaestak dana već sutra doživjeti svoje prve sukobe. Pisali ste mi neki od vas i nakon uvodnika posvećenog ulasku u finale tražeći „njihovu“ odgovornost za društveni pesimizam; zanimljivo, rijetki su napisali da su preispitali sebe i „svoje“.
No to je život. Bez obzira na sve, male i velike uspone i padove, treba vjerovati. Treba se nadati i raditi na tome da postanemo uređena zemlja. Iskoristimo barem djelić ovog zanosa koji nas je spojio u moćnu i jedinstvenu naciju. Već smo jedanput uspjeli, zašto ne bismo ponovno. Neka nam različitosti postanu prednost u gradnji sretne i uspješne države. Hrvatska to može!
HRVATSKA JE PRVAK SVIJETA!