Nakon devet godina na klupi hrvatske reprezentacije otvara se novo poglavlje u karijeri Zlatka Dalića. On preuzima klupu reprezentacije Ujedinjenih Arapskih Emirata, a imat će vrlo široke ovlasti.
Dalić će dovesti kompletan stručni stožer, a velik dio projekta oslanjat će se na hrvatske stručnjake. Branko Ivanković trebao bi imati ulogu savjetnika i koordinatora A i olimpijske reprezentacije, dok se Igor Bišćan spominje kao čovjek koji bi trebao preuzeti olimpijsku selekciju.
Čeka ga težak posao
Uz trenere, fizioterapeute i analitičare, posebno je zanimljivo to što je Daliću omogućeno da dovede i vlastito medicinsko osoblje. To je u Emiratima neuobičajeno jer liječnici i ostali članovi medicinskog tima uglavnom godinama ostaju unutar Saveza bez obzira na promjene izbornika. Dokaz je to koliko Emiraćani cijene Dalića i koliko vjeruju da će njihov reprezentativni nogomet dignuti na višu razinu.
Emiraćani žele napraviti ozbiljan rezultatski pomak. Godinama mnogo ulažu u nogomet, ali smatraju da rezultati nisu pratili ulaganja, zbog čega se od Dalića očekuje da, s obzirom na svoje iskustvo, promijeni situaciju. Neće se od njega tražiti dugoročna izgradnja momčadi bez rezultatskog pritiska, već konkretan pomak gotovo od prvog okupljanja.
Prvi veliki test za Dalića bit će Gulf Cup, koji se igra od 23. rujna do 6. listopada. Emirati će igrati u skupini B s Katarom, Bahreinom i Jemenom, dok su u skupini A Saudijska Arabija, Irak, Oman i Kuvajt. U polufinale prolaze dvije prvoplasirane reprezentacije iz svake skupine, a to će vjerojatno biti i cilj postavljen pred Dalića i njegov stožer.
Jedan od najvećih Dalićevih izazova bit će stvaranje zajedništva kakvo je imao s hrvatskom reprezentacijom, što mu neće biti lako postići, budući da se u reprezentaciji Emirata nalazi velik broj naturaliziranih nogometaša različitog podrijetla.
Dalićev dolazak u Emirate imat će znatno šire značenje za hrvatski nogomet. Posljednjih godina na tržištu Bliskog istoka dominiraju treneri iz Španjolske, Portugala i Nizozemske, dok je hrvatskih stručnjaka na najvišoj razini puno manje nego ranije. Dalićev možebitni uspjeh sigurno bi povećao potražnju za hrvatskim trenerima i igračima u cijeloj toj regiji. Emirati Dalića dobro poznaju još iz njegova uspješnog razdoblja na klupi Al Aina, a sada očekuju da isti pobjednički mentalitet prenese i na reprezentaciju.
Zato nisu štedjeli, dat će mu ugovor od čak pet milijuna eura godišnje, čime će Dalić postati naš najplaćeniji trener. Drugi po primanjima je Niko Kovač, koji u Borussiji Dortmund godišnje zarađuje 4 milijuna eura. Na trećem mjestu je Sergej Jakirović, koji na klupi Hull Cityja godišnje dobiva 2,4 milijuna eura. Ivan Jurić na klupi Monze zarađuje oko 2 milijuna eura po sezoni, Ivan Leko u Club Bruggeu oko 1,5 milijuna eura, dok bi primanja Slavena Bilića na klupi vatrenih trebala biti između 800 tisuća i milijun eura. Svi ostali hrvatski treneri zarađuju manje od milijun eura godišnje.
Nažalost, trenutačno je puno međunarodno priznatih hrvatskih trenera bez angažmana, od Igora Tudora, Nenada Bjelice, Krune Jurčića, Igora Bišćana, Igora Jovićevića, Željka Kopića, Gorana Tomića, Igora Štimca, Ivana Preleca, Damira Krznara... Doduše, s Igorom Bišćanom to bi se uskoro moglo promijeniti, jer bi trebao put Emirata zajedno s Dalićem.
Hrvatska, nesumnjivo, proizvodi i kvalitetne trenere, a ne samo igrače. Ipak, našim je stručnjacima puno teže doći do ozbiljnih prilika, a za to smo, nažalost, dijelom odgovorni i sami. Jer, počevši od HNL-a, posljednjih smo godina često davali prednost brojnim inozemnim trenerskim rješenjima upitne vrijednosti, dok smo vlastite stručnjake pritom podcjenjivali. Što su, primjerice, posljednjih godina hrvatskim klubovima, odnosno domaćem nogometu, donijeli Federico Coppitelli, Víctor Sánchez, Oriol Riera, Serse Cosmi, pa čak i Fabio Cannavaro i Gennaro Gattuso? U konačnici, vrlo malo toga, a pritom su možda usporili razvoj nekog od naših mladih, domaćih trenera.
Nedovoljna promocija
Veliki je problem i to što Hrvatska nikada nije razvila snažnu međunarodnu mrežu koja bi promovirala domaće trenere. Dok iza portugalskih, talijanskih ili španjolskih stručnjaka često stoje moćni agenti, sportski direktori, dugogodišnje veze s vodećim europskim klubovima i njihovi domaći savezi, hrvatski treneri uglavnom su prepušteni vlastitim rezultatima. A rezultati sami po sebi katkad više nisu ni dovoljni.
Hrvatska je tijekom godina pokazala da može stvarati vrhunske igrače i ostvarivati vrhunske rezultate, ali zasad nije uspjela svoju trenersku školu pretvoriti u međunarodno prepoznatljiv brend.
Zato problem hrvatskih trenera sigurno nije pitanje kvalitete, već je riječ o kombinaciji lošeg međunarodnog pozicioniranja i nedovoljne promocije.
Otvori KEKS Pay
