Navijači Barcelone su u šoku, nemaju više nijedan klub među najbolja četiri u Europi! Razmazili su Katalonci društvo na tribinama laskavim titulama, a ove godine sve su – prosuli.
Štoviše, u njihovoj tuzi prste su imali i – Hrvati. Nogometaši predvođeni Messijem, Neymarom i Suarezom, najboljima na svijetu, čijom igrom dirigira Ivan Rakitić, nisu uspjeli proći Atlético Madrid, košarkaše s našim Antom Tomićem zaustavio je hrvatski reprezentativac Dontaye Draper s Lokomotivom, pa čak ni rukometaši sa Sašom Kopljarom i Makedoncem Kirilom Lazarovom, svi su ispali iz elitnih europskih natjecanja, izbacio ih je Kiel s našima Domagojem Duvnjakom, Blaženkom Lackovićem i Ilijom Brozovićem.
Veselin Vujović za dlaku
Takvo što u gradu s najvećom mediteranskom lukom ne pamte već gotovo desetljeće, od 2007. godine. U međuvremenu je svake godine barem jedan klub igrao na Final Four košarke, nogometa ili rukometa.
Mi smo na to već navikli, Zagreb je posljednji put imao klub u tom rangu natjecanja u zlatnim 90-ima kada je Badel, današnji PPD Zagreb, briljirao. Bili su dva puta prvaci 1992., 1993., a doprvaci 1995., 1997., 1998., 1999. I baš ih je ta Barcelona zaustavljala u posljednjim sezonama u finalima i preotimala im titule.
Zagreb je na titule već navikao u to doba, u košarci su na krovu Europe blistali Cibona 1985. i 1986. s Draženom Petrovićem, Zoranom Čuturom, Franjom Arapovićem, Acom Petrovićem..., a u europskoj eliti bio je i Split – Jugoplastici 1989., 1990. i 1991. titule su donosili Toni Kukoč, Dino Rađa, Žan Tabak... Split je, u novijoj povijesti, slavio i ulazak među osam u Ligi prvaka, 1994. godine. Usto, Veselin Vujović bio je blizu ove sezone uvesti PPD Zagreb na Final Four, nedostajao je još samo jedan korak. Ali, Karabatići i društvo iz Pariza su rekli – čekajte.
Kad gledamo sportske gradove kroz navijačke naočale, najviše uzbuđenja trebalo bi biti u Londonu. U gradu u kojem godišnje padne dvostruko manje kiše nego u New Yorku (!), pršti od sportskih natjecanja.
U tri navrata ugostili su Olimpijske igre (1908., 1948., 2012.), imaju niz klubova koji su stalni ili povremeni sudionici Premijerne lige – Arsenal, Chelsea, Crystal Palace, Fulham, Millwall, QPR, Tottenham, West Ham..., da ne spominjemo kultni stadion Wembley. Tenis? Wimbledon. Rugby?
Twinckenham sa 82 tisuće mjesta. Utrke konja? Royal Ascot... Londonski maraton, utrka na Temzi, vječni okršaj, Oxforda i Cambridgea, a čak razmišljaju ponovo ugostiti i Tour de France, gdje bi se prve tri etape sljedeće godine vozile metropolom. Nije ni Silverstone tako daleko, dva sata vožnje, pa tu možemo upisati i utrku Formule 1. Pa tko to ima?
Madridu stiže još jedna titula
Tražimo li najuspješniji stadion na kojem se najviše slavilo, to je – San Siro (Giuseppe Meazza). Dom dvaju rivalskih klubova, Intera i Milana, koji su zajedno osvojili 36 titula prvaka Italije, dvanaest domaćih kupova, deset titula Lige prvaka...
Takvog pobjedničkog mjesta u nogometu na Starom kontinentu ima još samo na Santiago Bernabéu, gdje stoluje najuspješniji svjetski klub Real Madrid, koji također ima 10 titula Lige prvaka, 32 titule prvaka, 19 domaćih kupova.
No, sam grad Madrid, kada im pridružimo i Atletico, tu blista. Imaju 42 titule prvaka, 20 domaćih kupova i deset titula LP, a sad će sigurno još jedna, igraju Real i Atletico u finalu, baš na San Siru...
>>Najuspješniji su zato što im država najviše daje nogometu
Barcelona je 5x manji grad od Londonistana. Usporedjujete kruske i jabuke.