Obitelj Smaila: Kraj 3. maja za nas je kraj života u Rijeci
Ova priča o 3. maju nije priča o najtrofejnijem hrvatskom brodogradilištu ili o posljednjem utočištu industrijalizma Rijeke. Ova priča o 3. maju priča je o ljudima ovoga kraja koji su mu stvorili ime u svijetu, a on je zauzvrat odgojio i othranio generacije. Ovo je priča o obitelji Smaila, koja je u četiri generacije 3. maju dala sedmero zaposlenih.

Radnici pozdravljaju izdvojeni model privatizacije

Brodogradnja treba dobiti još jednu šansu

Samo privatizacija po prijedlogu uprave spasit će pulski škver

U naselje Čikovići pokraj Rijeke zaputili smo se kako bismo čuli što oni imaju reći o vremenu u kojemu bi 3. maj mogao pasti kao žrtva Europi, kao rob nečije nesposobnosti i pohlepe, kao posrnuli div za kojega država jednostavno nije imala dovoljno sluha. Ispričali su nam svoju priču jer se nadaju da bi ona mogla potaknuti drukčiji kraj – koji željno iščekuju svi zaposleni u 3. maju i oni koji su s tim velikim brodogradilištem nekad pisali povijest i stvarali najbolje brodove svijeta.

Otac Aldo (54) poslovođa je u 3. maju. Stariji sin Đani (28) je inženjer i radi u tehničkom uredu, a mlađi Vedran (26) u radionici. Osim što rade, oba sina i studiraju pa je obitelj vrlo rijetko na okupu. Aldov otac Iginio (76) radni vijek također je proveo u 3. maju. Baš kao i njegov otac i dva njegova brata.

A oni nisu jedina takva obitelj. Brodogradilište 3. maj riječka je industrijska perjanica, koja je nekoć svim svojim radnicima pružala sigurnu budućnost i stalan izvor prihoda, pa je za mnoge obitelji bilo meka. Danas se, uz mogući crni rasplet trećemajske priče, veže potpuni kolaps tržišta rada u Rijeci i okolici, kao i kraj koliko-toliko normalna života više od 4500 obitelji čiji su članovi zaposleni u 3. maju ili kao mali i srednji kooperanti većinu svoga posla vežu upravo uz brodogradilšte.



– U 3. maju sam 33 godine. Sada sam poslovođa, bio sam običan radnik, radio sam i u gradskom centru, gdje god su me trebali. Vedran ovdje radi već sedam godina, a Đani četiri. On radi u tehničkom uredu, ali je nastavio školovanje i bit će diplomirani inženjer. Ipak, njegova primanja rijetko kada premaše 3000 kuna – započinje priču Aldo.

– Uvjeti rada su katastrofalni. Radimo tri smjene, a fali nam strojeva. Sada nema novca ni da bi se popravili stari, a kamoli kupili novi – dodaje Vedran.

– Upravama općenito ne vjerujemo. Ni jednoj. Sve se biraju odozgo. Oni ih postave, oni će ih i maknuti. Mi na to nemamo utjecaja. Svima im je zajedničko to da se nitko od njih ne želi uhvatiti u koštac s problemima, nego samo čekaju da zbrišu ili da ih maknu. Zašto? Zato što je tako dogovoreno. A 3. maj ima superlokaciju. Industrije više nema pa je sve čisto i lijepo – s podsmijehom govore Aldo i Vedran.

Dok smo razgovarali, nismo zamijetili ni trunku mržnje ili bijesa. Distancirali su se od svega. Kada ih pitamo zašto, kažu da ih ništa više ne može iznenaditi i razočarati. Vidjeli su sve.

– Nisam ljut i nemam što reći. Nula. Sve je to nula. Sve ide nizbrdo i tu nema perspektive – rezigniran je Aldo. Vedran, pak, duhovito dodaje:

– Vidjet ćemo tko će prije pasti. Moja diploma ili 3. maj. Ali, ako on padne prvi, ne odlazimo samo mi k vragu. A u tom slučaju ja moram zaboraviti diplomu i krenuti trbuhom za kruhom – kaže Vedran.

– Za našu obitelj to zapravo znači kraj života u Rijeci. Idemo na zapad. Ma, nije da možemo birati. Idemo tražiti posao, gdje god. Ako ga uopće bude, kriza je posvuda. Kada vidiš kamo sve ide, zapravo ti postane svejedno. A mi samo želimo raditi – završava Aldo tužnu priču o propasti brodova i ljudi, koji su u ovome kraju sudbinski vezani.


Foto: Vanja Zubčić

Ana i Marinko Paleško: Ako ugase splitski škver, ugasili su i nas
Marinko Paleško u splitskom škveru, kaže, radi “cili život”, od 1979. Bio je elektrozavarivač, od 2005. poslovođa je na označavanju ACP-sekcija (pripremi sekcija za bojenje). Supruga Ana punih je 25 godina u Brodosplitu, radi na obračunu plaća, a sin Goran, koji je prije nešto više od mjesec dana postao otac, također radi u škveru, u predmontaži.

– I otac mi je bio škveranin, svi ovdje zarađujemo kruh. Bojimo se za budućnost, tko ne bi, kad čuje ove zastrašujuće priče o prodaji i privatizaciji? Ako zatvore brodogradilište, ugasit će i nas – kaže Ana Paleško i nada se da do toga, unatoč crnim najavama, ipak neće doći.

Strah ih je i pomisliti na to da bi mogli ostati bez radnog mjesta. Ističu da je nepobitno da u Brodosplitu, a vjerojatno i drugim hrvatskim škverovima, ima viška radnika, međutim, i za to postoje rješenja.

Višak se mora kvalitetno zbrinuti, a one koji su mlađi i spremni na prekvalifikaciju doškolovati.
– Vario sam kao crv u škveru da othranim dvoje djece, ali, vjerujte mi, nikada se nije bolje i više radilo – kaže Marinko.

Proizvodnja je unaprijeđena, a dogodi li se da dva mjeseca ne prime plaću, ne zna kako će preživjeti.

Srde ga prepucavanja treba li mijenjati upravu ili ne treba, uplitanje politike, ne vjeruje u teze koje se posljednjih dana čuju – ili brodogradnja ili Europa.

Istog je mišljenja i njegov kolega Ivan Vuko, koji u škveru radi 40 godina. I sin i kćer su mu u Brodosplitu.
– Gdje sam se mogao obratiti za pomoć da ih zaposli nego ovdje. Nikoga ne znam ni u pošti, ni u banci, ni u drugim tvrtkama – naglašava Vuko, poslovođa u predmontaži.



Sve udruge, poručuje, treba izbaciti iz škvera. Neka se nađu na rivi i ondje, kaže, laprdaju.
Jer, u brodogradilištu se radi!

Nema nerada i neradnika. Mladi momci vrlo su odgovorni, vrijedni, uče od starijih meštara.
– Tko hoće raditi, može. Daj, Bože, da ovdje doživimo mirovinu. Samo želimo raditi i ništa više. Neka nam pripreme što više brodova, neka imamo posla, najsretniji sam kad vidim puno lima – priča Vuko.

Tvrdeći da ih samo rad može spasiti, supružnici Ana i Marinko Paleško i Ivan Vuko misle kako do privatizacije škverova nije trebalo doći. Brodogradilište je div! Može se dogoditi da dođu neki hohštapleri, kupe za male pare atraktivno zemljište, sagrade hotele i marine. Za brodogradnju ih neće biti briga.

Država mora vući konce. U Brodosplitu s kooperacijom radi oko 7000 ljudi.
– Svaki dan mora se u škveru zaraditi 20 tisuća ručkova. Što će biti ako nas zatvore – pita Marinko.

Gašenje brodogradnje ne dolazi u obzir, ali kako vrag nikad ne spava, boje se za opstanak. Može se škver i prodati. Ali pravom privatniku, koji će zadržati i radnike i djelatnost, osigurati posao.

– Vlada Republike Hrvatske mora naći rješenje, nadamo se da nas neće ostaviti bez kruha, a ako treba, i mi sirotinja još ćemo se stisnuti – kažu škverani.

Prosvjedi i štrajkovi neće donijeti ništa dobro. Štrajkali su, podsjećaju, u Cetinki, Dalmatinki i drugim tvrtkama, pa koristi nikakve.

Budu li pošli u Zagreb na prosvjed, bit će to rat, nema u tome sriće! Bila bi to katastrofa.

– Nadamo se da hrvatska država neće izdati svoj narod. Možda nas samo zastrašuju? Tko zna? A vidite opet što se dogodilo u Poljskoj? Valjda nećemo propasti – sjetno će splitski škverani koji samo žele – RADITI.
Kooperanti ne znaju što je pramac, a što krma...

– Mi smo najbolji nadzorni odbor koji je 3. maj ikad imao... A ova je uprava povećala produktivnost. Ugovorila je 16 brodova – kazao je prije nekoliko dana Davor Begonja, član NO-a. Ponavljamo njegove riječi Aldi i Vedranu, koji ne mogu ne nasmijati se na to. Komentiraju i “osnaživanje brodova”.
– Ha, ha, a što je to osnaživanje? Ili je brod ugovoren ili nije. A mi nemamo ugovorenih brodova – kaže Aldo.
– Sve se tu vrti u krug. Uzmite samo nedavno neplaćanje dobavljačima. Zbog 10 tisuća kuna duga mi nismo mogli raditi 10 dana, tri smjene sa šest radnika na dan. To je 480 radnih sati, a mi nismo mogli raditi ništa. A željeli smo raditi – kaže Vedran.
– Najžalosnije je to što kooperanti rade brodove, a ne znaju gdje je pramac, a gdje krma – nastavlja Aldo tek o dijelu trećemajskih problema:
– Ostajemo bez posla zbog kooperanata koji ne znaju raditi, a dobivaju svu lovu i posao. Onda im naši radnici moraju objašnjavati kako da rade svoj posao. A to boli..