Nakon stanke na Novu TV vraća se serija “Čista ljubav”, u kojoj ćemo odsad gledati Janka Popovića Volarića u ulozi Tome. Kako se snašao s ekipom, ali i kako surađuje sa svojom televizijskom sestrom, koju je utjelovila Olga Pakalović, te kad su se prvi put upoznali, otkrivaju akademski glumci.
“Čista ljubav” vraća se na male ekrane, što nas očekuje ?
Janko: Čeka nas nastavak borbe brata i sestre protiv korupcije i nepravde, ali samu priču ne smijemo otkrivati.
Olga: To je borba dobra i zla i to je sve što trebate znati, a nadamo se da ćete gledati i reći nam svoje dojmove.
Mijenja li se u nastavku serije što u odnosu Branke i Tome?
Olga: Odnos je isti.
Janko: Njih su dvoje i dalje privrženi jedno drugome. Ne mijenja se ništa, dobar odnos nastavljaju i dalje.
Janko, vi niste snimali seriju od početka, kako je postati dijelom uhodane ekipe?
Janko: Ovu ekipu stvarno poznajem, prije nekoliko dana zaključio sam da sam s većinom prvi put radio još 2006. godine, tako da mi se super ponovno susresti s njima. Misliš da se nećeš vratiti u ovaj žrvanj, ali na kraju ti je gušt biti u kaosu i ludilu ovakvog snimanja. Lik sam počeo postavljati kao što bih bilo koji drugi jer drukčije ne bi imalo smisla. U kazalištu smo se puno puta nalazili u alternacijama, to je uobičajeno i daje mogućnost drukčijeg pristupa liku, pa se nadam da će sve proći pozitivno.
Kako vam je međusobno surađivati?
Olga: Janko je čovjek s iskustvom i od njega se može štošta naučiti. Istina je da smo već uhodani i na početku mi je bilo neobično jer se navikneš na određenu emotivnu konstrukciju nekog čovjeka, ali se vrlo brzo prebaciš. Ovdje sve brzo ide i ugodno mi je i užitak raditi s Jankom.
Janko: Meni je ovo profesionalni izazov jer je izvanredna situacija, ali možda je kolegama čak bilo teže. Došao sam i počeo od nule raditi svoju ulogu, a oni su se morali priviknuti na mene.
Olga: To je kao kada imaš nove cipele i treba ti samo malo da prohodaš, ali show must go on.
Janko: Imali smo sreću što su nam prve scene bile jako tugaljive, pa smo se morali brzo zbližiti.
Kako vam je sada, nakon te prilagodbe?
Olga: Lijepo. Prilagodba je gotova i sve ide kako bi trebalo.
Janko: Da, lijepo je, odmah smo se našli i stvarno nam je dosta pomoglo to što smo već prvi dan imali teške scene u koje smo se oboje morali baciti i nakon kojih je sve bilo dobro. Glumačka ekipa serije možda je najjača dosad i ovdje je nekoliko kolega s kojima sam želio raditi: Olga, Saša Anočić, Dado Ćosić... Veliki mi je užitak što sam dio ekipe.
Je li već bilo kakvih anegdota na setu?
Olga: Ja nemam tu vrstu duhovitosti, ali zato Janko ne prestaje biti duhovit. Ti sigurno imaš neku anegdotu?
Janko: Svaki dan imamo nekih, ali toliko radimo da se ne sjećam što je jučer bilo.
Olga: Točno, dan pomete onaj prethodni, u tolikom smo žrvnju.
Janko: Ali petkom se svi zadržimo nakon snimanja i onda bude puno anegdota.
Olga: Ne znam o čemu pričaš...
Janko: Zato što odeš doma. Petkom se okupi cijela ekipa, dođu svi s lokacija i iz studija i onda se družimo. Stvarno svi radimo po cijele dane i onda se opustimo. Jako je dobra atmosfera na setu, a oni rade već šest mjeseci u tom tempu.
Olga: Taj je tempo dobar i brz način da postanemo intimni i povezani.
Družite li se i izvan seta?
Janko: Ne, ostane nam slobodan vikend i tada svi trče doma svojim obiteljima, koje u tjednu uopće ne vide. Ja uređujem stan tako da idem svojim radnicima.
Olga: Ja svom djetetu. Tada zaboraviš tko si, što si i što te čeka u ponedjeljak, ali on brzo dođe i vratiš se na set, gdje ti je druga obitelj.
Janko: I u kazalištu je isto kada se radi nova predstava, svi se jako povežemo.
Olga: Da, samo ovdje sve puno duže traje.
Janko: Traje, ali je lijepo jer se povežeš s ekipom kojom radiš. Kada smo snimali “Comic Sans”, s ekipom sam bio dva tjedna na Visu; to je suživot od 12 sati dnevno, a i slobodno vrijeme provodite zajedno. Ekipa se zatvori u svoj svijet i teško je ući nekome izvana. Jednostavno smo cijeli dan zajedno i sve se vrti oko projekta.
Olga: Tako ja sada nemam doticaj s ljudima koji su izvan ove serije. Ovdje svi znaju kako dišem, kako radim, razumiju me i ometa me sve što je izvan toga. Dok ovo ne završim, nema vanjskog svijeta, pričanja, ćakulanja, sada samo ovo živim.
Dosadi li to ikad?
Olga: Ne razmišljaš o tome, ali ovisi i o projektu. Zasad mi sve drži pažnju. Naporno je, ali mi nije teško. Nikada ne dolazim s težinom na posao.
Janko: Dobra je atmosfera. Na nekoliko serija na kojima sam radio ljudi su nakon pola godine bili izvan sebe i bilo je loših odnosa, ali ovdje je stvarno sve dobro i super su ljudi. Nedavno sam navečer imao gostovanje, a na setu sam bio u šest sati ujutro i prve dvije scene imao sam s Momčilom Otaševićem, pa s Olgom, pa sa Sašom. Kako da ti bude loše kada radiš s takvim ljudima?!
Vidi li se ta dobra ili loša atmosfera u scenama, u vašoj glumi?
Janko: Previše sam subjektivan da mogu ocijeniti vidi li se ili ne, ali pretpostavljam da se u projektu u cjelini vidi je li energija dobra ili nije. To se osjeti i u predstavi, zapravo u svemu što radiš.
Olga: Budem i umorna i svakakva, ali naprosto mi je užitak vidjeti te ljude, osjetiti i sve kolege tehničare sa strane. Moj umor pada u zaborav. Moji se problemi brišu i s lakoćom mogu raditi. Utječe li to na kvalitetu? Ne bi trebalo ako si pribran profesionalac, ali puno je lakše raditi ovako, nego kada s grčem dolaziš na set.
Janko: Ako je tako svaki radni dan tijekom šest mjeseci, onda se to osjeti i vidi se da je puno lakše.
Olga: Bude težih i manje teških dana, ali imaš podršku sa strane i dobro je da se to osjeti.
Nedavno ste imali pauzu, napunili ste baterije za dalje?
Olga: Uvijek je dobro imati pauzu da se zbrojiš, napuniš baterije, vratiš se u vanjski svijet i zaželiš se ljudi s kojima radiš.
Janko: Ovaj tempo treba pauze, one su nužne. Naspavaš se... eventualno. Ja nisam, a ti?
Olga: Ni ja.
Janko: Teoretski se neki ljudi naspavaju. Ja sam birao parkete i dekorativne betone.
Janko, nedavno ste bili u žiriju “Supertalenta”, gdje ste davali kritike natjecateljima. Kako je ovdje na setu, jesu li međusobne kritike i savjeti dobrodošli?
Janko: Dosta si dajemo savjete i to mi je super. Ja uvijek pitam.
Olga: Ja ih volim, ali treba biti pažljiv jer ih ne vole svi. Puno glumaca pita i međusobno se savjetujemo jer onda dobijemo više.
Janko: Da, to je individualno. U ovoj žurbi redatelj dnevno drži jako puno toga i često ti partner može puno pomoći. Većina ljudi ovdje pita, pomaže si, gura. Bolje vidi netko sa strane jer ti sam ponekad ne vidiš kako bi mogao napraviti neke stvari. Tako je svagdje. Kolege si pomažu i na televiziji, filmu i u kazalištu. To je super s tom našom branšom – koliko ima mana, toliko ima i lijepih stvari pa dosta lako dajemo povjerenje jedni drugima i dosta brzo postajemo bliski.
Olga: Da, mi se zapravo ne znamo, ali snimamo jako bliske, obiteljski intimne scene i to je stvarno privilegij ovog posla. Uđeš u nečiju dušu... Lijep je to posao.
Dosad niste radili zajedno?
Olga: Kratko smo se sreli u “Ministarstvu ljubavi”.
Ali znali ste se od prije?
Janko: Mi se svi znamo.
Olga: Još iz Teatra Exit...
Janko: Tamo sam bio u civilnoj vojsci kada je Olga radila predstavu sa Zijahom Sokolovićem, a Saša Anočić je tada radio jednu drugu predstavu. On me se sjeća od tamo, a sada s njima glumim. Jako fora.
Olga: Da, ti si bio neki dečko s vrata Exita.
Janko: U tih devet mjeseci “vojske” pomagao sam sa scenom, rasvjetom, tonom, čak sam i vodio predstave, putovao s njima. Gledao sam cijeli proces rada i tu sam se negdje zaljubio u sve to. Tada se nismo družili, a ja sam dolazio s malim djetetom, što je bilo neobično jer sam bio jako mlad.
Janko, nedavno ste rekli da bi bilo lijepo da u budućnosti dobijete “malo derište”. Ima li kakvih naznaka u tom smjeru?
Nema. Samački život do krajnjih granica.
Olga, vi?
Ne, prvo moramo naći sredstva za pravljenje djece. Zezam se, ne razmišljam uopće o tome.
Želite li zajedno raditi izvan ove serije, možda u kazalištu?
Olga: Kako se sada znamo, najvjerojatnije ne...
Janko: Olga bi htjela sa mnom, ali ja je nešto izbjegavam. Šalimo se i naravno da bismo htjeli, ali još je prerano o tome govoriti.
Olga: Nešto ćemo smisliti.
Stižete li raditi u kazalištu ili je sve sada ipak u drugom planu?
Olga: Trenutačno mi je sve u drugom planu.
Janko: Imam obaveza koje su dogovorene prije nego što sam se uključio u projekt. Igram u Histrionima “Igru u dvoje”, INK-ova predstava “Egzorcizam” je na pauzi, ali igram u nekoliko predstava u Zagrebačkom kazalištu lutaka.
Olga: Uskoro paralelno počinjem snimati drugu sezonu serije “Novine”. Bit će mjesec dana preklapanja, ali sve ću stići jer je dobro posloženo i jednom tjedno ići ću u Rijeku na snimanje. Bit će sve dobro.
U kina uskoro dolazi film “Comic Sans”, u kojem glumite grafičara kojeg ostavi djevojka... Ima li glavni lik sličnosti s vama?
Janko: Nema, osim što sam pet godina bio grafičar u novinama i što pripadamo istoj generaciji 30+, koja je u ovim vremenima malo pogubljena jer ljudi vrlo kasno odrastaju. Glumim Alana Despota, koji je uspješan grafički dizajner. Nakon što ga cura ostavi, postane glupo autodestruktivan i divno je gledati svaki njegov potez, koji je pogrešan. S ocem se nađe na Visu i tu se stvari još više kompliciraju. Sve je smješniji i gluplji, ali se suočava sa svojom nezrelošću u srednjim 30-ima. Danas je ta nezrelost česta i u isto vrijeme nevjerojatna. Alan je zagrizao dobar dio života, a jadan se ne snalazi u najobičnijim odnosima.
Jeste li vi nezreli?
Janko: Mislim da nisam jer sam dosta toga prošao. Trudim se ponekad biti nezreo u smislu neke svježine, ali nisam Alan Despot. Nevio Marasović i ja upoznali smo se radeći na tom scenariju i u međuvremenu smo snimili “Vis-à-vis” i “Gorana”. Prošlo je šest godina i u “Vis-à-vis” čitamo scene iz “Comic Sansa”, a sada smo ga i snimili i tu se zatvorio jedan velik krug. Glumim sa Zlatkom Burićem, našim glumcem koji je u Dansku otišao 1982. godine i zapravo ga ljudi ovdje ne znaju, a legenda je alternativnog kazališta 70-ih i 80-ih i vani je napravio veliku karijeru. Bilo mi je divno s njim raditi, jedan je od najtoplijih ljudi koje sam upoznao.
Olga: Dok te slušam, baš bih voljela imati brata.
Janko: I imaš ga.
Olga: Mislim, zapravo.
Janko: Zapravo, ja sam ti brat. A ti si meni sestra – dogovorili smo se!
Bez Hercega biti će to kilava sapunica.