Uvijek u pokretu i s osjećajem da dan traje prekratko - tako se opisuje televizijska voditeljica Ivana Vilović. Od djetinjstva je pratila znatiželja koja ju je dovela do novinarstva: umjesto lutaka, birala je mikrofon i kasete, snimajući izmišljene emisije. Danas je prepoznatljivo lice "Dobro jutro, Hrvatska", a posebno je oblikuje rubrika "Stranci u Hrvatskoj", kroz koju je ugostila stotine ljudi i donijela njihove potresne, ali i inspirativne priče. Vjeruje da je ključno "staviti se u tuđe cipele" prije donošenja suda i naglašava važnost razumijevanja i uključivosti. Iako s javnim životom nema problema, priznaje da ga teže podnosi njezina kći tinejdžerica. Kroz knjige, putovanja i razgovore, Ivana stalno traži nove inspiracije, dok najveći izazov ostaje usporiti u svijetu u kojem se stalno žuri.
Kako biste se opisali u tri riječi izvan televizijskog ekrana?
Uvijek u žurbi! Ha-ha-ha! Ali, to je živa istina… Kad bi dan trajao 48 sati, mislim da i dalje ne bih stigla učiniti sve što zamislim.
Koji vam je najraniji osjećaj iz djetinjstva koji vas je oblikovao?
Definitivno znatiželja. Valjda je to i bio razlog što sam se pronašla u novinarstvu. Kao mala voljela sam slušati razgovore roditelja i njihovih prijatelja i silno željela sudjelovati u tim raspravama odraslih. Stalno sam ih nešto propitkivala. Znate kakva su djeca. Ali, za mene su svi govorili da sam uvijek imala još jedno pitanje više. S prijateljicama sam se, umjesto s lutkama, više voljela igrati radijske emisije. Snimale bismo te naše izmišljene intervjue na kazete. Uglavnom je bilo riječ o nekim ozbiljnim temama o kojima mi pojma nismo imale, primjerice o problemima lokalnih poljoprivrednika, ali smo o tome čule nešto u vijestima i onda oponašale te ljude. Tko zna gdje su završile te snimke, vjerojatno na nekom tavanu ili podrumu, ali bilo bi ih zabavno ponovno čuti.
Postoji li životni moto koji vas prati u svim situacijama?
Živimo u vremenima kad imamo sve manje razumijevanja za druge ljude, čak i one nama bliske, a kamoli za neznance. Često smo skloni kritizirati druge i gledamo svijet samo iz vlastite perspektive. Kažu da s godinama polako dolazi i mudrost. Ja se učim "staviti se u tuđe cipele", prije nego što donesem bilo kakvo mišljenje ili sud. Nije lako primjenjivati taj moto svaki dan, ali nastojim da baš to postane moja životna filozofija.
Kako se nosite s javnim životom i pritiskom koji dolazi s medijima?
Nemam problem s tim jer nisam neka velika medijska zvijezda. Pohvale za svoj rad uvijek volim čuti, ali racionalno prihvaćam i kritike, pa zaista promišljam o tome što u svom televizijskom radu mogu promijeniti i poboljšati. Mislim da se s tim pritiskom teže nosi moja kći tinejdžerica kojoj užasno ide na živce što me ljudi prepoznaju i prilaze mi gdjegod da se nađemo.
U rubrici "Stranci u Hrvatskoj" HRT-ove emisije "Dobro jutro, Hrvatska" ugostili ste mnoge zanimljive ljude - koji vam je gost najviše ostao u sjećanju i zašto?
Kroz moju rubriku prošle su stotine ljudi iz svih krajeva svijeta, čak i iz nekih otočnih oceanskih državica za koje ni ja nikad prije nisam čula. Svaki od njih ispričao mi je svoju životnu priču. Bilo je tu azilanata koji su u Hrvatskoj pronašli spas od nezamislivih ratnih strahota, žena koje su pobjegle od nasilja i prostitucije, umjetnika koji su u Hrvatskoj pronašli inspiraciju za svoj rad, humanitaraca, osoba koje su svjedočile o svom iskustvu s krijumčarima ljudima… Sve su to priče nekih malih, običnih ljudi čije su životne navike, kultura i običaji nama nepoznati, stranaca koji su često stigmatizirani i etiketirani. To su ljudi koji su nerijetko ostavili u svojim matičnim zemljama sve što su imali, da bi sreću potražili u Hrvatskoj. Možete misliti koliko je hrabrosti potrebno da ogole dušu i sve to ispričaju pred televizijskim kamerama. Kad uspijete zadobiti povjerenje sugovornika da iskažu takve duboke emocije, znate da činite pravu stvar jer pomažete da se čuje i njihov glas. Takve priče trebaju nas sve potaknuti da budemo zahvalniji što smo rođeni baš pod ovim komadom neba, pod sretnijom zvijezdom, da bolje razumijemo druge, rušimo predrasude i stvaramo društvo uključivosti i međukulturalnog dijaloga.
Što vas je motiviralo da postanete voditeljica televizijske emisije?
Nikad se nisam zamišljala kao televizijska voditeljica, uvijek me nekako više zanimao dokumentarizam, ali tako su se posložile kockice i otvorile neke prilike. Sretna sam zbog toga, jer mislim da nema ljepšeg posla od toga da tražiš inspirativne priče i upoznaješ zanimljive ljude iz svih krajeva svijeta od kojih uvijek nešto novo možeš naučiti.
Koji trenutak u karijeri smatrate prekretnicom?
Iako na Hrvatskoj radioteleviziji radim već više od 20 godina i okušala sam se u različitim poslovima - i u odnosima s javnošću i na radiju i na televiziji, prekretnica u mojoj karijeri svakako je bila kad sam počela raditi emisije uživo. Tu nema vremena za puno razmišljanja, nema ponavljanja i uvijek moraš biti spreman na neke nepredviđene okolnosti. Jednom riječju - izazovno!
Kako birate goste za svoju emisiju?
Nemam neku posebnu formule. Nastojim ljudima prenijeti priče stranaca različitog spola i dobi, nevezano za njihovu boju kože, religiju ili jezik kojim govore. Često u emisiji govorimo o različitosti naših kultura, a zaključak uvijek bude da smo puno sličniji nego što mislimo.
Koja je najizazovnija emisija koju ste vodili i zašto? Imate li neku anegdotu s gostom koja vas je posebno nasmijala ili iznenadila?
U goste mi je došla jedna Brazilka, njezin suprug Hrvat i njihov dvogodišnji sin. S njim sam razgovarala na hrvatskom, s njom na engleskom uz simultani prijevod, a na pitanja se uopće nisam mogla koncentrirati jer je njihov živahni malac trčao po studiju, posrtao preko kablova, rušio scenografiju i gurao prstiće u svaku utičnicu koju je našao. Da nevolja bude veća, zamolili su me da u studio dovedu i štene američkog stafordskog terijera, jer ga nisu imali kome ostaviti na čuvanje. Naravno da sam pristala, ne razmišljajući. U jednom trenutku se od dječje cike i psećeg cvileža gotovo nismo čuli, a kamoli mogli normalno razgovarati, i to dvojezično! Kad pogledam tu snimku, uvijek se nasmijem jer je to bilo ludo iskustvo emisije uživo. Kolege koji su sve pratili u režiji, rekli su da su im se tih petnaest minuta znojili dlanovi gore nego kad gledaju neki napeti akcijski film. Ali, ja volim tu spontanost, a mislim da i gledatelji to više cijene.
Koja vam je omiljena destinacija u svijetu i zašto?
Ja sam možda pomalo netipična žena, koja će radije sav novac potrošiti na putovanja nego na dizajnerske komade odjeće, skupe cipele ili torbice. Oduvijek me privlačio sjever Europe, nordijske zemlje, pa sam čak davno, nakon završenog studija novinarstva, upisala i studij švedskog i norveškog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Volim tu skandinavsku posloženost, red i disciplinu, njihov minimalizam u svemu. Točno ono za što Šveđani imaju izraz "lagom", što u prijevodu znači taman, baš kako treba! Ono što mi je još uvijek neostvarena želja, jest posjet Japanu. To je zemlja čija me filozofija i umjetnost uvijek oduševljava.
Postoji li neko putovanje koje vam je promijenilo perspektivu života?
Mislim da svako putovanje tako utječe na mene. Osvijesti me koliko je važno izaći iz naše uobičajene svakodnevice i okruženja, upoznati i naučiti cijeniti druge ljude, kulture i običaje. Hans Christian Andersen je to lijepo napisao u svojoj autobiografiji:
"Kretati se, disati, letjeti, lebdjeti,
Dobivati sve, dok istovremeno daješ,
Lutati cestama dalekih zemalja,
Putovati - znači živjeti."
FOTO Član žirija 'Supertalenta' ima propali brak iza sebe i sina koji je njegova kopija!
Kako putovanja utječu na vaš rad i kreativnost u emisiji?
Jako, jer često imam prilike s gostima razgovarati o nekim mjestima koja sam i sama posjetila, a ako se spremam na neko putovanje u zemlju iz koje baš oni dolaze, uvijek ih tražim savjet o nekim manje poznatim i zanimljivim lokacijama koje bi bilo vrijedno posjetiti.
Kako kulturu hrane u drugim zemljama uspoređujete s hrvatskom kulturom hrane?
Meni se čini da su ljudi u Hrvatskoj posebni kad je hrana u pitanju. Nema životnog ni društvenog događaja koji može proći bez hrane i pića. Vjenčanja, krstitke, pričesti, krizme, dodjele diploma, pa čak i sprovodi uvijek završe okupljanjem velikog broja članova obitelji i prijatelja u nekom restoranu. Nema šanse da vam u kuću netko dođe, a da pred njega niste iznijeli sve što imate u frižideru. Nutkanje hranom i uživanje u njoj u svim mogućim prilikama je u Hrvatskoj jedinstven ritual.
Imate li omiljeni restoran u Hrvatskoj koji redovito posjećujete?
Veliki sam gurman, volim probavati razna jela i spajati različite okuse. Primjećujem da se u Zagrebu u posljednjih nekoliko godina otvorilo toliko restorana s internacionalnom kuhinjom, da je teško i posjetiti sve lokacije i isprobati sve delicije koje se nude. Ipak, najviše sam luda za azijskom kuhinjom, a obožavam i sushi. S druge strane, ne mogu živjeti bez slatkog i i to je moja ovisnost i tiha patnja. Nedavno sam otkrila baklave koje ručno proizvodi jedna sirijska obitelj u Zagrebu i kušala njihove bliskoistočne slane delicije. Zanimljivo je da u pripremi jela koriste samo namirnice hrvatske kvalitetne domaće proizvodnje, osim začina. Zanimljiv je i slogan njihovih proizvoda - "Made by Syrian hands on Croatian lands", ili prevedeno, "izrađeno sirijskim rukama na hrvatskom tlu". Eto, još jedan dokaz uspješnog spoja dviju različitih kultura.
Kako bi izgledao vaš savršen dan kad biste ga mogli provesti bez obaveza ?
Dovoljno bi bilo samo sjesti u avion i zaputiti se u nepoznato. Iako sam u životu totalni control freak, s godinama shvaćam da mi neplanirani događaji ili susreti donose više radosti. Ekstrovert sam, volim uvijek biti okružena s puno ljudi, družiti se… Zapravo nije važno ni mjesto, ni vrijeme, ako je dobra atmosfera i ekipa!
Koji film ili serija vas uvijek iznova inspirira?
Ima ih dosta, ali reći ću prvi koji mi padne na pamet… "Oppenheimer", na primjer. Nažalost, njegov znanstveni izum probudio je monstruozne apetite i ugasio više od 300.000 života. I kao da iz tog povijesnog tragičnog događaja nismo baš ništa naučili. 80 godina nakon Hirošime i Nagasakija, nikad nije bila jača utrka u nuklearnom naoružanju, a ratni sukobi bjesne na gotovo svakom kontinentu. Humanitarne krize, smrt i atentati postali su naša svakodnevica. Ljudsko dostojanstvo i humanost više nisu na cijeni. Kao da je čovječanstvo doseglo svoj vrhunac i sad se, u 21. stoljeću, opasno strmoglavljuje dolje. Uglavnom, volim povijesne filmove jer su podsjetnik na neka minula vremena. Kako radim na televiziji, slobodno vrijeme ipak više volim provoditi čitajući, nego uz ekran.
A koja je knjiga, koju ste pročitali u zadnje vrijeme, ostavila snažan dojam na Vas?
Roman "Nemoj mi reći da se bojiš" Giuseppea Catozzella koji govori o tragičnoj sudbini somalijske atletičarke Samije Yusuf Omar. Ona je sa samo sedamnaest godina nastupila na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine. Tamo je oborila svoj osobni rekord, no ukupno ostvarila najlošiji rezultat. Nakon toga dobila je priliku trenirati u susjednoj Etiopiji i pripremati se za Olimpijske igre u Londonu. Poslije šest mjeseci čekanja dokumenata u Etiopiji, koji bi joj omogućili legalan boravak u toj zemlji, Samia je shvatila da se to vjerojatno nikada neće dogoditi. Stavila je svoju sudbinu u ruke krijumčara ljudima i krenula na 8000 kilometara dalek put do Velike Britanije. U travnju 2012. uspjela se u Tripoliju ukrcati na brod prema talijanskom otoku Lampedusi, no brod je na moru doživio havariju, a među smrtno stradalima bila je i Samia. Još jedna nevjerojatna priča naše crne svakodnevice. Plakala sam do posljednje stranice. Još jedan roman koji me isto tako duboko dirnuo je "Bakhita" francuske spisateljice Véronique Olmi. Knjiga prati život djevojčice iz Sudana koja je sa samo sedam godina i odvedena u ropstvo, zvjerska zlostavljanja i patnje koje je iskusila. Kao tinejdžericu kupio ju je talijanski konzul i poveo sa sobom u Italiju gdje je otkrila da su nejednakost, siromaštvo i marginalizacija posvuda na svijetu isti. Nakon suđenja u Veneciji proglašena je slobodnom i postala je redovnicom posvetivši život brizi za siromašnu i napuštenu djecu.
Koji je vaš najveći životni izazov koji ste uspjeli savladati i što ste naučili iz njega ?
Strpljivost je vrlina kojoj se i dan-danas učim. Nagle sam ćudi i često impulzivno reagiram. Ponekad nehotice izgovorim nešto što je nekoga povrijedilo, pa tek onda razmislim, shvatim da sam to mogla i ublažiti, potom se ispričavam i "posipam pepelom po glavi". Probleme volim odmah rješavati iako sam svjesna da je za neka bolja rješenja potrebno i više vremena. Ali, ja ga nikad nemam i nestrpljiva sam. U tim situacijama najčešće trpe članovi moje obitelji koji su, jadni, navikli na to. Evo sad prilike da im se i javno ispričam. Usporiti svoje misli i djelovanje - to je veliki životni izazov za mene.
Otvori KEKS Pay
