Anthony Bourdain svakako je za svjetsko kulinarstvo napravio daleko više od brojnih celebrity chefova koji nas posljednjih godina vrebaju s praktično svakog kanala koji uključimo.
Najbolji pristup
Svaka čast Gordonu Ramsayju i ekipi, ali Anthony Bourdain znao je najbolje prenijeti svaku emociju zbog koje kuhinju volimo. Time je veći bio šok na vijest o njegovoj tragičnoj smrti prije osam godina, odlazak Tonyja Bourdaina do danas je nenadoknadiv. Tako smo s veseljem prihvatili priliku pogledati pretpremijerno 'Tony', film snimljen prema njegovoj knjizi 'Dosje Kuhinja' ili 'Kitchen Confidential' iz poznate produkcije A24. 'Dosje Kuhinja' zaista je sjajna knjiga, iz koje je i ovaj autor, čitajući je prije kojih 25 godina, najviše naučio o restoranskom biznisu, kuhanju i chefovima. Iako je i sam Bourdain znao spomenuti kako je otprilike polovina sadržaja prenapuhana, blago rečeno. Knjigu se moglo ekranizirati na više načina, kao klasični chefovski film kakvih ima već dosta, Glavni kuhar, Paklena kuhinja, Točka pucanja, po nama su filmovi kakve vrijedi pogledati, i nisu jedini. Moglo se romantizirati, ili više baviti osobom mladog Anthonyja Bourdaina kojega se prikazuje kao mladića od 19 godina koji o kuhanju ne zna ništa, kao ni o malo čemu drugome. Odabran je ipak najbolji pristup, kakav bi, vjerujemo, odabrao i Bourdain sam, a to je podsjećanje kako i u kuhinji najbolje stvari ostaju one najjednostavnije ako se u njih unosi iskrena emocija.
Tony Bourdain, kojega tumači Dominic Sessa, književni je aspirant, no bez dovoljno talenta da bi ga se primilo u jednu od vodećih škola pisanja pa odlazi na obalu ne bi li nekako otresao taj poraz i možda pronašao neki novi put, ali i gdje ljetuje njegova simpatija. Slučajem, taj put ga vodi u Flagship, koji vodi chef Ciro i u kojem radi živopisna skupina ljudi, među kojima Bourdain može jedino prati suđe. Brzo ga, međutim, zaintrigira vještina kojom chef vodi svoju kuhinju kao i ona kojom ekipa dnevno izbacuje desetke i desetke tanjura gostima koji redovito pune restoran. Ako krenete guglati nešto o bilo kojem od likova, imat ćete limitiran uspjeh jer se radi o spoju nekoliko likova iz knjige uz koje je Bourdain radio prve korake u svojoj kulinarskoj karijeri. Slično je oblikovan i sam Bourdainov lik, pri čemu je redatelj Matt Johnson objasnio kako se radi o spoju čovjeka koji će postati najveći promotor kuhinje u dobi između 15 i 25 godina koncentriranom u jedno ljeto 1975. godine. Ali gdje je iskorišten i vlastiti opis Bourdaina iz Dosjea Kuhinja u kojem za sebe kaže kako je s 19 bio 'razmažen, jadan, narcisoidan, samodestruktivan i bezuman mladić kojemu je trebalo dobro dati po stražnjici'. Taj koji će to učiniti jest chef kojega tumači Antonio Banderas. I to je učinio sjajno, dugo ga već nismo vidjeli ovako opuštenog, gotovo neprepoznatljivog, bez uobičajene napetosti. Bourdain u 'Dosjeu Kuhinja' puno prostora posvećuje organizaciji kuhinje i restorana otkrivajući stvarne razloge zašto restorani uspijevaju ili ne. Banderas je personalizacija tih spoznaja pa je i Flagshipova kuhinja i rad u uvjetima visoke posjećenosti i zahtjeva publike pokazana dobro bez nepotrebnih dodataka kakve često gledamo na filmu. Ljubavna komponenta filma je Nancy, koja je temeljena na Bourdainovoj prvoj supruzi i velikoj ljubavi, Nancy Putkoski i ta je priča uklopljena skladno sa zbivanjima u restoranu i kuhinji te brzom Tonyjevu odrastanju u sredini koja si ne može dozvoliti pogreške. Sal, kojeg tumači Leo Woodall, kojega ćemo zasigurno još dugo gledati, temeljen je na Dimitriju o kojem Bourdain u 'Dosjeu Kuhinja' piše kako je to 'najkul lik kojeg ću susresti u cijelom svojem životu'. No Sal u filmu predstavlja onaj 'divlji' dio kuhinje, višak emocije koja može u trenu kreaciju pretvoriti u pakao, ali i improvizaciju koje u svakoj kuhinji ima. Na kraju je tu sam restoran Flagship, koji danas, nažalost, više ne postoji jer je zgrada u obalnom gradiću Provincetownu u Massachusettsu prodana i pretvorena u rezidencijalnu zgradu. Flagship, prije 50 godina, kada se radnja odvija, doista jest bio lokalna znamenitost koju Bourdain nije nikada zaboravio opisujući ga kao 'jedno od onih cijenjenih ustanova koja nedostaje i onima koji u njemu nikada nisu niti bili'.
Sve to zajedno čini 'Tony' zaista dopadljivim emotivnim prikazom početaka čovjeka koji je i Hrvatsku svojedobno jako dobro upoznao te u kojoj i danas uživa ogromnu popularnost. Dobro posložena priča, koja je mogla izgledati tek kao storija o umalo propalom piscu, kulminira na kraju pojavom chefa Erica Riperta, Bourdainova velikog prijatelja, u ulozi instruktora Kulinarskog instituta Amerike. Sasvim je točno da je Bourdain nakon Provincetowna doista primljen u ovu vodeću američku kulinarsku instituciju. Završna je scena s Ripertom oblikovana zaista sjajno, on će Bourdainovim primanjem udariti konačni mur na njegov život koji je od tog ljeta usmjeren samo na najbolje iz kuhinje koje ne mora uvijek biti obilježeno nekakvom zvjezdicom ili sličnim uresom, ali uvijek mora biti plod iskrene emocije.
Otvori KEKS Pay
