Njegovi romani su, kaže ona s kojom prvom razgovaram, kao romani Patricka Modianoa: u njima se istovremeno ne događa ništa a događa se sve, u istom su tonu i nije ih moguće prepričati. Takvi da urednik svaki put sigurno ima problem s blurbom, ili s opisom djela za Facebook i internet. Ili nikakvih poteškoća nema, jer može napisati bilo što, i bit će podjednako točno i netočno. I opet kao kod Modianoa, svi Kaplanovi romaneskni tekstovi bave se istim svijetom, do u tančine ga opisuju, stvarajući hijerarhije zbivanja i osjećaja, koje su daleko od sugerirane hijerarhije životne svakodnevice. Kaplan piše o običnome svijetu, u kojemu se ništa naizgled izuzetno ne dogodi, ali je zasnovan na unutarnjim pravilima i afektima koji su čitatelju poznati, samo što njihov redoslijed i važnosti nisu onakvi na kakve je navikao. Uzbuđenje i visoku napetost njegove proze, još jednom kao u Modianoa, čini to što u njoj ništa nije stereotipno. Ništa nije onako kako je u drugim pričama. Kako se sve događa po prvi put, sve je novo i sve u svojoj običnosti uzbudljivo.
"Mali otac" roman je o privremenom boravku na drugom mjestu. Ali to nije bolnica ni zatvor - kao što bi se dalo iz prethodne rečenice naslutiti - nije neko mjesto na kojemu su književni junaci često znali biti. Premda je istovremeno to mjesto prilično prisutno u imaginaciji naših suvremenih pisaca, pa tako i njihovih čitatelja. Književna rezidencija! Mjesto na koje glavni junak dolazi i koje kaplanovski akribično, a ipak svedeno i sažeto, opisuje prepoznatljivo je. Poznajemo taj gradić, znamo i za rezidenciju. Čak smo je, istina ne kao rezidenti, nas dvoje i posjetili. To je bilo upravo kada je Kaplan bio tamo. I nekim čudom, bili smo jednog popodneva tamo baš kada je stjecao iskustva, ili bi bilo bolje reći vršio istraživanja za "Malog oca". Vidjeli smo kućicu koje opisuje, vidjeli smo i žicu rastegnutu preko kanjona, niz koju su se, premda bez potrebe za viškom hrabrosti, spuštali turisti željni avanturice. Raspravljali smo tog popodneva o tome bismo li se i sami odvažili spustiti niz žicu. No, nije nam padalo na um da to doista i učinimo. Za takve je stvari potrebna poduzetnost.
Dakle, postoji slika stvarnosti, sjećanje na nju, na tu sliku stvarnosti, u nama postoji, pa smo u prilici, neobičnoj i izuzetnoj, da sjećanje na sliku uspoređujemo s onim što Kaplan o njoj piše. Glavni junak ima ženu i oca, kojima iz rezidencije telefonira. Ima i sitnije probleme sa samim osobom. One probleme koje bi, možda, imao i sam čitatelj, kad bi se češće u sebe zagledao. Subjekt Kaplanovih romana, naročito onih koji su pisani iz prvog lica, u sebe je zagledan introvert. Najlakše je ustvrditi da je nastao prema autobiografskom predlošku. Ali ako i jest, nije to ono što je ključno. Unutarnja dovršenost i integriranost književnog lika, ili pripovjedača u djelu, ni u kakvoj vezi nije s tim je li on "stvaran" ili je "izmišljen". Uostalom, sve je ovdje izmišljeno i ništa izmišljeno nije.
Otac glavnog junaka depresivni je, obeznađeni stari udovac. Iz-zglobljeni i razdešeni tradicionalac, pored kojeg je teško živjeti i još mu je teže pomoći. Čovjek na odlasku. Djeca su emocionalno ucijenjena da po svaku cijenu, pa i po cijenu vlastitog života, održavaju živote svojih roditelja. Tako je to danas, u našem poslijeratnom svijetu. Kaplan uvijek piše o upravo tom i takvom svijetu. Djeca održavaju živote prerano ostarjelih i demotiviranih roditelja onako kako su, barem roditelji vjeruju da je tako bilo, održavali živote djece nakon što su se ova tek rodila. Telefonski razgovori s ocem su zlokobni. Kaplan umije stvoriti slutnju u svojoj prozi. Umije stvoriti zlokobnu atmosferu, ili navesti čitatelja da takvo što postoji, da bi ga onda lakom rukom izveo van, pa ga možda i uvjerio da mu se to samo učinilo. On je jedan od onih pisaca - malo ih je i dragocjeni su - koji u svojim čitateljima stvaraju dojam da usporedo sa životom romana teku i njihovi, čitateljski, životi. Imaginativni život Kaplanova čitatelja biva bogatiji od imaginativnog života čitatelja drugih knjiga. Na kraju, za mnogo toga će on, čitatelj, pomisliti da je umislio i učitao u roman, ne sluteći kakvom je iznimno finom rukom vođen kroz labirinte jednog unutarnjeg života.
"Mali otac" knjiga je o nenadanoj odraslosti, o roditeljima, o psihoterapiji... Knjiga vremena i knjiga o vremenu. Krhka knjiga sva posvećena krhkosti čovjekovoj. To je Kaplanova posvećena tema. Ta krhkost.
Otvori KEKS Pay
