Premda je samo u posljednjih desetak godina snimljen niz zapaženih i hvaljenih dokumentarnih filmova o jedinstvenom i neponovljivom Nicku Caveu – od „20,000 Days on Earth“, preko „One More Time with Feeling“ do „This Much I Know to Be True“ – najnoviji dokumentarac o neuništivom Australcu „Nick Cave's Veiled World“ po mnogočemu je poseban i drukčiji od ostalih dokumentaraca. Iako je ovo prvi dokumentarni uradak o Caveu u kojem se Cave ne pojavljuje izravno, nego samo preko ranije nastalih video i audio snimaka, ovaj film razotkriva više o Caveovom jedinstvenom unutarnjem svijetu – njegovom „skrivenom svijetu“ – i njegovu stvaralaštvu od većine ostalih filmova, koji su uglavnom bili intimni portreti usmjereni na njegovu osobnu bol i njezin utjecaj na njegov kreativni proces.
Za razliku od ranijih filmova, koji su se bavili Caveom osobno nakon niza tragedija koje su ga zadesile, ponajprije tragičnom smrću njegova sina Arthura, ovdje vidimo kako se Caveovo stvaralaštvo razvijalo od njegovih ranih dana pa sve do danas, i to kroz riječi njegovih suradnika i bliskih prijatelja, ljudi koji ga dobro poznaju i koji na temelju svog neposrednog iskustva i uvida govore o Caveovu simboličkom svijetu i njegovoj jedinstvenoj kreativnosti i umjetničkoj hrabrosti posljednjih četiri ili pet desetljeća. Među njima su, naravno, njegovi ključni suradnici iz njegova benda The Bad Seeds Warren Ellis, Thomas Wydler i Colin Greenwood, zatim Flea iz Red Hot Chilli Peppersa i Florence Welch iz Florence and the Machine. Tu je i producent Nick Launay koji je producirao prekretnički Caveov album „Push The Sky Away“, zatim redatelji i prijatelji Andrew Dominik, Wim Wenders, John Hillcoat, Iain Forsyth i Jane Pollard te Pete Jackson i Isabella Eklöf, koji su svi u različitim razdobljima surađivali s Caveom. Ne smijemo zaboraviti ni Irvina Welsha, zatim novinara Seana O'Hagana, koautora posljednje Caveove knjige „Vjera, nada i krvoproliće“, slikara Thomasa Houseagoa, modnu dizajnericu i kumu pokojnog Arthura Bellu Freud, kao i fotografkinju Polly Borland, koja se u jednom trenutku u filmu pita je li bila „preotvorena“, što odlično dočarava atmosferu u filmu. Naposljetku, tu je i poseban gost, bivši nadbiskup Canterburyja dr. Rowan Williams, koji na izniman način govori o duhovnim aspektima Caveova rada. Upravo je Caveova duhovnost i njegova otvorena, neskrivena vjera vjerojatno najsubverzivniji dio njegova stvaralaštva, jer upravo ga to čini aberacijom i anomalijom u današnjem svijetu i dominantnoj zapadnjačkoj kulturi. Za razliku od većine ostalih umjetnika koji, kao što je to netko odlično primijetio u dokumentarcu, često govore i pjevaju o Bogu, ali od njih se ne očekuje da doista vjeruju u Boga, Cave na drugoj strani iskreno vjeruje i ne ironizira vjeru, nego o njoj govori otvoreno i ozbiljno, smatrajući vjeru egzistencijalnim pitanjem, odnosno pitanjem života i smrti, nade i očaja, smisla i besmisla. A to je danas, u našim sekularnim društvima, nedvojbeno subverzivno, premda Cave istodobno nije klasičan religiozni umjetnik, s obzirom na to da je njegova vjera puna sumnje i stalno je u sukobu s njegovom osobnom patnjom i gubitkom. To Cavea i njegovu današnju umjetnost dovodi u prostor metafizičkog, što je doista jedinstvena pozicija zbog koje Cave i jest toliko poseban, s obzirom na to da metafizičnost i transcendentalnost njegova stvaralaštva toliko odstupa velike većine današnje glazbene i umjetničke produkcije općenito.
Nick Cave je u skoro pola stoljeća prešao put od nihilističkog, destruktivnog i ciničnog otpadnika i odmetnika (The Outlaw je naziv prvog poglavlje u filmu) do današnjeg sućutnog gurua i proroka (The Prophet je zaključno poglavlje u filmu, premda Cave nije ni klasičan guru ni prorok, s obzirom na to da on ne nudi gotove recepte i ne daje savjete, stalno naglašavajući vlastitu nesigurnost), koji kroz svoje pjesme, ali i kroz neposrednu komunikaciju s fanovima putem svog bloga Red Hand Files – iako nije izravno spomenut u filmu, taj doista jedinstveni blog Cavea također izdvaja od njegovih suvremenika – artikulira ono što većina ljudi osjeća, ali se malotko usuđuje izgovoriti. On je jedan od rijetkih među nama koji se ne boji ni smrti. Na jednom mjestu u knjizi „Vjera, nada i krvoproliće“ govori o zamišljenom trenutku susreta s Bogom nakon smrti, a kada ga Bog bude upitao što ima reći za sebe, on će odgovoriti da je on onaj koji je napisao „The Mercy Seat“.
Dokumentarac „Nick Cave's Veiled World“ redatelja Mikea Christieja, koji se ekskluzivno prikazuje na streaming platformi SkyShowtime, koja je nedavno stigla i u Hrvatsku, prikazuje Caveov jedinstveni umjetnički i osobni put s neočekivanom iskrenošću i otvorenošću.
Otvori KEKS Pay
